Priredila: Amina Gadžo
O umjetnosti i umjetnicima [1]
Pitanje umjetnosti i umjetnika spada u red pitanja koja su veoma općenita, ali istodobno i jako osjetljiva i konkretna. Ovdje se ne radi o granicama kojih se umjetnik treba držati, jer to je sasvim druga stvar. Mi koji se u državnim institucijama susrećemo s pitanjima umjetnosti i umjetnika moramo dobro poznavati granice kako bismo mogli ispravno rasuđivati i postupati shodno prosudbama.
Svakako, svaki je umjetnik svijet za sebe. Kad bi čovjek imao priliku prodrijeti u srce umjetnika, uočio bi čudesan i divan svijet, svijet u kojem se prožimaju tuge i radosti, želje, brige, ideali. Zaista se radi o skupocjenom dragulju, čija vrijednost nije samo u tome što privlači oči i srca. Ovdje se radi o Božijoj ljubavi i naklonosti. Zbilja svake umjetnosti jeste neka vrsta Božije naklonosti. Umjetnost u suštini podliježe tumačenju, ali ispred tumačenja je osjećaj i doživljaj umjetnosti, što i jeste temeljna stvar. Postoji ljepota koju poimamo, no niko osim umjetnika ne može ispoljiti tu zbilju, jer pod svjetiljkom umjetnosti on se spušta u nju. I to je istinska umjetnost.
Onaj u kome je od Gospodara ukazana takva ljubav nosi posebnu odgovornost, baš kao što je takav slučaj i sa svakom drugom blagodati. Dakle, sve što je od Boga dato ide skupa sa dužnostima. Te dužnosti nisu nužno vjerske, odnosno šerijatske. Umjetnost nije nešto što se postiže isključivo ulaganjem truda. Ne bude li u vama talenta za umjetnost, koliko god da se trudite, nećete daleko odmaći. Taj talenat nije nešto što je rezultat rada i truda, već se radi o nečemu što vam je dato. Tačno je da se vi trudite pri realizaciji, no priliku i osnovu za trud pružio je Bog kako biste mogli ispoljiti vlastiti talenat za umjetnost.
Nije tačno da angažiranost i umjetnost ne idu skupa. Ako govorimo o odgovornosti i angažiranosti umjetnika, moramo se vratitit na to da je on prije nego što je umjetnik, ipak ljudsko biće. A ljudsko biće ne može biti bez odgovornosti. Čovjek je odgovoran spram drugih ljudi. Umjetnik je odgovoran i po pitanju forme i oblika vlastite umjetnosti. Također, onaj ko posjeduje umjetnički talenat, ne smije svoj talenat ispoljavati na niskom nivou. Lijen i pasivan umjetnik, koji se ne trudi da savršeno radi svoj posao umjetničkog kreiranja, ne odgovara na pravi način na svoju dužnost i obavezu. Umjetnik se mora uvijek izuzetno truditi. Svakako, moguće je da čovjek dospije do tačke preko koje nije u stanju ići, i tu nema spora. Ipak, dužan je, koliko je moguće, da usavrši svoje umjetničko djelovanje. Polet i ljubav su neka vrsta odgovornosti, odnosno, čvrsta ruka koja pokreće na rad i ne dopušta da čovjeka obuzmu apatija i lijenost.
Umjetnost i moral idu skupa i među njima nema nikakve oprečnosti. Ja bih rekao da se uvijek mora raditi o stopostotnoj umjetnosti i stopostotnoj moralnosti. Neki smatraju da zarad slobode umjetnosti, moramo se odreći orijentiranost na moral i moralnost. Ovdje dolazimo do odgovornosti umjetnosti. Umjetnik zaista sebe mora držati odgovornim. Što je veći nivo znanja i poznavanja stvarnosti i činjenica umjetnika, to će umjetničkom izražaju dati veći kvalitet. Naprimjer, Hafiz Širazi nije isključivo umjetnik. U njegovim riječima leže prikazi visoke spoznaje. Ta spoznaja nije nešto što je ostvarivo jedino umjetniku. Umjetnički osjećaj i izraz moraju se oslanjati na vrhunce misaonosti. Prirodno, svi ljudi nisu na istom nivou, niti je moguće da tako bude. Ali, ovo o čemu govorimo vrijedi za sve umjetnosti. Uzmite bilo koju umjetnost, od arhitekture, preko slikarstva, kaligrafije, vajarstva, pa do kinematografije, teatra, poezije ili muzike, i vidjećete da svuda postoji ovaj smisao. Individualno viđenje i razumijevanje svugdje je prisutno.
U umjetnost se ne može upuštati besmisleno, neplanski i tek onako. Radost kod umjetnika, koja se razlikuje od obične ljudske radosti, postojat će onda kada je umjetnik sasvim svjestan čemu teži.
Vjerska umjetnost
Ona ne znači davanje umjetničkom djelu puke vjerske ljušture niti licemjerno napadno manifestiranje vlastitog vjerovanja. Ne treba misliti da je vjerska umjetnost isključivo to da naslikate neki događaj vezan za historiju islama, da napišete pripovijetku o poznatom duhovnjaku i sl. Vjerska umjetnost znači sposobnost da se kroz umjetnost izloži ona spoznaja kojom obiluje svaka vjera, posebno naša časna vjera islam, da se te istine kroz umjetnost ovjekovječe i prenesu u svijest ljudi. Tu se radi o onim istinama radi čijeg donošenja su dolazili Božiji poslanici i radi kojih su štošta pretrpjeli za svoga života među ljudima. Vjerska umjetnost predstavlja ove istine, predstavlja ljudima pravdu kao društveni ideal. Vi pritom uopće niste obavezni spominjati kur'anske ajete ili Poslanikove hadise koji govore o pravdi i pravednosti. Nije nužno nikakvo izravno spominjanje vjere pa da bismo mogli kazati da se radi o vjerskoj umjetnosti. Nipošto, jer vi kroz umjetnički izražaj možete na svoj način protežirati pravdu, čime ste se odmah svrstali u vjersku umjetnost. Ali, izuzetno je važno, za vjersku umjetnost to da ta umjetnost ne može biti nipošto u službi strasti, opačone, razvrata i narušavanja izravnog ljudskog identiteta. Ona ne smije biti ni formalistička ili kruta. Vjerska umjetnost ima za cilj izraziti i predstaviti ideale islama, ali i i najuzvišenije, općeljudske ideale svih Božijih vjera. U umjetnost se ne smiju uplitati kojekakve direktive, naredbe i sl. umjetnost se ne da tako regulisati.
Revolucionarne umjetnosti
Očekivanja revolucije od umjetnosti i umjetnika nisu prevelika i svode se uglavnom na poštivanje temelja etike i estetike. U toku naše osmogodišnje odbrane, na front su odlazili mladići i tamo odano branili svoje vrijednosti i ideale. Posebnu epopeju pisali su njihovi očevi, majke, supruge i djeca svojim trudom iza linija fronta. Osvrnite se na ono što pamtimo iz tih osam godina svete odbrane. Zar se može naći nešto ljepše za jednog umjeetnika nego li je to ovakvo stanje i kvalitet društva?
Moj savjet umjetnicima i onim koji se na ovaj ili onaj način bave umjetnošću jeste da ne dopuste da budu uvučeni u političke igre. Ali politika se danas koristi umjetnošću na jedan neobičan način.
Nadamo se da će umjetnost zadržati svoj istinski status i da će umjetnici obratiti pažnju na to i to ispoštovati. Pod poštivanjem podrazumijevam to da svoj umjetnički dar koriste u dostojne svrhe. Umjetnost je jedan od najvećih i najvrijednijih dijelova ljudskog života. Treba shvatiti tu vrijednost i tražiti je samo zarad Boga. Pri tome ne pomišljajte na škrtost. Finansije su danas jako važne za umjetnost i to se tiče izvršnih organa vlasti. Oni koji se bave umjetnošću često ne mogu iznaći sredstva da ostvare svoje zamisli i njima se, sigurno je, mora pomoći.
[1] Ovo su odlomci iz teksta govora Ajatollaha Sejjida Ali Hameneija, izrečenog na prijemu za istaknute iranske umjetnike upriličenom 20. augusta 2001. godine