Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas na nedolična djela…[1]
Kad hoće da odvrati čovjeka od udjeljivanja na putu Božijem, kaže mu: “Ne troši, sam ćeš postati siromašan!” Ili kad hoće da ljude odvrati od borbe, plaši ih:
To je samo šejtan plašio pristalice svoje, a vi se njih ne bojte, a bojte se Mene ako ste vjernici![2]
Jedan od znakova i pokazatelja šejtanskog došaptavanja je nagovaranje na ružno djelo. Kad god čovjek osjeti želju da učini ružno djelo, neka zna da se radi o šejtanskom došaptavanju.
Ko bude išao šejtanovim stopama, on će mu zapovijedati razvrat i ono što je zabranjeno… [3]
Sljedeći znak šejtanovog djelovanja je odvraćanje od sjećanja na Boga:
A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nasilnicima kad se opomene sjetiš.[4]
U prvom dijelu ajeta se kaže:
Kad vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu…[5]
Bog se obraća velikom i poštovanom Vjerovjesniku islama, ali na način da “vratima govore da bi zid čuo” ili “gledam u tebe, ali hoću da komšija čuje”. Ne sjedaj s osobama koje olahko uzimaju Božije znakove.
O istoj temi govori i sljedeći kur’anski ajet:
Kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji
to čine…[6]
Zatim se u istom ajetu kaže:
Allah će sigurno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike zajedno.[7]
Ovaj ajet ukazuje na to da ovakvi skupovi malo pomalo uništavaju vjeru i čovjeka bacaju licemjerstvo i nevjerstvo.
Znamo da su mnogi muslimani zbog druženja s marksistima došli dotle da su postali licemjeri i nevjernici. Oni u osnovi i suštinski nisu bili protivnici islama, ali su malo pomalo odvučeni na tu stranu i završili onako kako su završili. Ako se neko želi raspravljati i prepirati s njima, prvo treba procijeniti je li sposoban za takvo što. Čak se i u takmičenju iz hrvanja uzima u obzir takmičarska kategorija hrvača, pa se takmiče dvojica hrvača iste težine.
U poznatom kur’anskom ajetu se kaže:
Oni koji slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu…[8]
Prvo, pod izrazom govor (لوق) u ovom ajetu se misli na Kur’an. Drugo, potrebno je moći[9] odrediti šta je to što je najbolje (نسحا). Dakle, nema svako pravo učestvovati u svakoj raspravi. Onaj čija je obaviještenost slaba, nema sposobnost utvrđivanja onog što je najbolje ili je slabe volje, pa slabašna ličnost nema pravo učestvovati u svakoj raspravi.
Još jedan od znakova slijeđenja šejtana je rasipništvo.
Doista su rasipnici braća šejtanova…[10]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja, sv.2, Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018. str. 92-95.
[1] El-Bekare, 268.
[2] Ali Imran, 175.
[3] Nur, 21.
[4] El-En’am, 68.
[5] El-En’am, 68.
[6] En-Nisa, 140.
[7] En-Nisa, 140.
[8] Ez-Zumer, 18.
[9] Pitanje slabosti volje, malodušnosti i kompleksa manje vrijednosti, posebno u vezi s ovim je veoma značajno. Većina ovakvih pojedinaca potpada pod tuđe utjecaje, posebno ako se radi o prefriganim rivalima, upućenim u određena pitanja i psiholozima, što većinom i jesu. Da bismo približili ono šta hoćemo kazati, prenijet ćemo jednu dogodovštinu, iako se ne radi o istoj stvari o kojoj ovdje govorimo, ali je korisna za pokazivanje slabosti.
Ajetullah Burudžerdi, neka Allah uzvisi njegov položaj, poslao je jednu osobu radi promicanja islama u jednu od zapadnih zemalja. Ova osoba je bila u odjeći vjerskog lica i od početka je od njega tražila da mu dopusti da neko vrijeme djeluje u toj zemlji u običnoj odjeći (ne u odjeći vjerskog lica) dok ne stekne iskustvo, a onda da pokaže svoju odjeću vjerskog lica.
Ajetullah mu je odgovorio sljedeće: “Ja te šaljem da bi oni izgledali poput tebe, a ti hoćeš od samog početka da izgledaš poput njih?”
Da, ako musliman bude vjernik, onda je on onakav kakvim ga opisuje Kur’an u četvrtom ajetu sure Es-Saff: Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u reili cvrsti bedem su da kao dovima
kako se danas kaže – oni su armirani beton. Takvi nemaju straha od raspravljanja s bilo kim, naravno, opet pod uvjetom da, osim što će imati duhovnu spremnost, i iz naučnog aspekta budu jednako spremni. Osim izražajnog jezika, takvi moraju imati i sposobnost objašnjavanja.
U vrijeme ranog islama primjer ovakvih osoba bili su Tarramah ibn Adi, izaslanik Imama Alija ibn Ebi Taliba, mir s njim, kod Muavije i, također, Hišam ibn Hakem, veliki učenik Imama Džafera Sadika, mir s njim. Preporučujemo muslimanima čitanje životopisa ove dvije velike ličnosti, a posebno muslimanskoj omladini.
[10] El-Isra, 27.