Autor: Ebu Hamid El-Gazali
(Odlomak iz knjige Mukašefet-ul-Kulub u izboru i prevodu dr. Nebil Al-Hasana)
O vrijednostima tevbe je objavljeno mnogo ajeta, a između njih su i ovi:
I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite! (Da bi bili spašeni.)
(An-Nur, 31. ajet)
Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio!
(Al-Furkan,70. i 71. ajet)
I među hadisima se nalaze mnogi koji govore o fadiletima tevbe. U Muslimovoj zbirci se navodi hadis:
Allah, dž.š., ispruži svoju ruku noću da oprosti onom koji griješi u toku dana i ispruži svoju ruku danju da oprosti onom koji zgriješi noću, i tako sve dok ne izađe Sunce sa zapada.
U Tirmizijinom Sahihu se nalazi sljedeći hadis:
Na strani magriba imaju vrata širine 40 ili 70 godina hoda. Allah, dž.š., je otvorio ta vrata, za svoj oprost na dan kada je stvorio nebesa i zemlju, i neće ih zatvoriti sve dok Sunce ne izađe na njih.
Taberani u svojoj zbirci donosi sljedeći hadis sa sigurnim senedom:
Džennet ima osmoro vrata, sedam od tih vrata su zatvorena (zastrta), a jedna su otvorena za one koji su učinili tevbu. Tako će biti sve dok ne izađe Sunce sa zapada.
Ibni Ma'dže donosi hadis sa sigurnim senedom:
Koliko bi god griješili, pa da ti grijesi dopru i do neba, ako se pokajete, Allah, dž.š., bi primio vašu tevbu.
El Hakim donosi hadis:
Sreća za čovjeka je da mu Allah, dž.š., produži život i da mu uputu da bi došao tevbe.
Tirmizi, Ibni Ma'dže i Hakim donose hadis:
Svako je Ademovo dijete i svako je griješnik, a najbolji među njima je onaj koji čini tevbu.
Šejhan prenosi da je jedan rob pogriješio pa je rekao: „O Gospodaru moj, ja sam počinio grijeh. Oprosti mi!“ Rekao mu je njegov Gospodar, Allah, dž.š.: „Moj rob zna da on ima Rabba koji oprašta grijeh“. Pa mu je oprostio. Taj rob je nastavio da živi bez griješenja, pa je jednom prilikom počinio drugi grijeh, pokajao se i rekao: „Gospodaru moj, ja sam još jednom pogriješio. Oprosti mi i ovaj grijeh!“ Tada je rekao njegov Gospodar: „Moj rob zna da ima Rabba koji oprašta“, a zatim mu je oprostio. Taj rob je nastavio da živi bez griješenja, pa je opet počinio grijeh i obratio se Allahu, dž.š., riječima: „Oprosti mi Gospodaru!“ Allah dž.š. je rekao: „Moj rob zna da on ima Gospodara koji oprašta grijehe. Oprostio sam svome robu. Neka radi šta hoće!“
Munziri je rekao da abd (rob) kada počini grijeh, pokaje se i od Allaha, dž.š., traži oprost i ne vrati se na činjenje tog istog grijeha, već učini neku drugu vrstu grijeha, tome je rečeno: „Neka radi šta hoće.“ Ako abd počini isti grijeh ponovo, njegova tevba nije istinita, već je to lažna tevba.
Od grupe učenjaka je stav da je mu'min i onaj koji učini i grijeh, i taj grijeh je kao crna tačka na njegovom srcu. Ako on dođe tevbe i istigfar učini Allah, dž.š., će mu očistiti (izglačati) srce od te crnine, a ako počini više grijeha to crnilo će se uvećavati sve dok mu ne prekrije i ne zatvori cijelo srce. To je spomenuto u 14. ajetu sure Al-Mutaffifun:
A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova!
Tirmizi navodi hadis:
Allah, dž.š., prima abdovu tevbu sve do zadnjeg nefesa (daha).
Taberani donosi hadis, sa hasen senedom, a Bejheki sa nepoznatim senedom, od , r.a.:
Uzeo me je Poslanik, s.a.v.s., za ruku i tako smo prešli određen put pa mi se obratio riječima: „Muaze, savjetujem te da budeš bogobojazan, istinitog govora, da obećanje izvršiš, da emanete čuvaš. Ostavi izdaju, smiluj se jetimu, čuvaj komšijske odnose, sačuvaj se od ljutnje i budi blage riječi, širi selam, slijedi vođu, proučavaj i razumi Kur'an, voli Ahiret, boj se polaganja računa, ne pridaji previše pažnje nadi i radi dobro. A zabranjujem ti da napadaš muslimane, da kažeš da lažljivac govori istinu ili da istiniti govori laž, da budeš neposlušan pravednom imamu ili da činiš fesad na zemlji. O Muaze, spomeni Allaha kod svakog drveta i svakog kamena i učini za svaki prestup tevbu i to ako si pogriješio javno, učini i tevbu javno, a ako si pogriješio tajno učini tevbu tajno.“
Asfahani kaže: „Kad bi rob učinio tevbu za svoje grijehe, Allah, dž.š., bi dao da njegovi vjerni čuvari zaborave njegove grijehe kao i njegovi svjedoci, dijelovi njegovog tijela i mjesto gdje je to počinio, sve dok se ne susretnu sa Allahom, dž.š., na Sudnjem danu, te tako taj rob nema svjedoka sem Allaha, dž.š. Onaj koji se pokajao očekuje od Allaha, dž.š., rahmet, a onaj koji se oholi neka očekuje od Allaha, dž.š., prokletstvo.“
Znajte Allahovi robovi da svakog, za sve ono što radi, očekuje njegov rezultat i neće otići sa dunjaluka dok ne vidi i dobra i loša djela svog rada. Svaki rad je u njegovom završetku. I noć i dan su skriveni i pazite kako ćete u njima hodati, čuvajte se nemara pošto smrt dolazi iznenada. Nemojte se olako oslanjati da će Allah, dž.š., oprostiti učinjeno, jer je vatra bliža svakom od vas od rastojanja između tla (poda) i njegove cipele.
Allah, dž.š., kaže u suri Az-Zilzal u 7. i 8. ajetu:
Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjeće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla, vidjeće ga.
Muhammed, a.s., je jednom prilikom rekao ashabima:
Radite za ovaj svijet onoliko koliko ćete živjeti na njemu, radite za onaj svijet onoliko koliko ćete ostati tamo, za Allaha, dž.š., koliko vam je potreban, a za vatru, pak, onoliko koliko je možete trpjeti.
Pokajanje od svih učinjenih grijeha je stroga dužnost za svakog muslimana. Ako se počinjeni grijeh odnosi na Allahovo pravo tevba ima tri uslova. Prvi je da se prestane sa činjenjem tog grijeha, drugi da se srcem pokaje zbog njegovog činjenja i treći da se donese čvrsta odluka da se njegovom ponovnom činjenju neće više nikada vratiti. Ako izostane jedan od ova tri uvjeta ta tevba nije ispravna. Ako je učinjen grijeh prema nekom čovjeku tada se uz gornja tri dodaje i četvrti uvjet, da se vrati hakk (pravo) dotičnom čovjeku. Ako je hakk materijalne prirode oštećenom se mora vratiti dug, ako prestup povlači šerijatsku kaznu treba se omogućiti njeno izvršenje ili zatražiti oprost od dotične osobe, odnosno, halal ako se radi o uvredi.
O obaveznosti pokajanja postoje mnogi ajeti npr. u suri At-Tahrim, 8. ajet:
O ovi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno.
Teberani prenosi hadis:
Onaj ko se pokajao za svoje grijehe, je kao i onaj koji ih nema.
Ibni Habban i Hakim prenose hadis:
Pokajanje, u potpunosti, za učinjeni grijeh je isto kao i učiniti hadždž.
Pokajanje će se primiti samo ako se učini radi saznanja da je taj prestup ružno djelo, da se posjeduje strah od posljedica zbog njega i shvaćanja da će se biti radi toga na velikom gubitku.
Bejheki prenosi hadis:
Onaj ko traži istigfar za učinjene grijehe, a nastavlja ih činiti, on je kao onaj koji se poigrava sa svojim Gospodarom.
Hakim prenosi da je Muhammed, a.s., rekao:
Nije saznao Allah, dž.š., za kajanje nekog svog roba zbog grijeha, a da mu nije odmah taj grijeh oprostio, prije nego je taj rob i zatražio oprost od Allaha.
Muslim donosi hadis:
Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, da vi ne činite grijehe i ne donosite istigfar Allah bi vas digao i doveo bi drugi narod koji griješi i traži oprost, pa bi im Allah opraštao.
Nema niko da voli više od Allaha da bude hvaljen i radi toga je Allah izrekao sebi pohvalu. Niko nije ravan Allahu i On je bez manjkavosti te je radi toga zabranio griješenje. Nema niko pored Allaha da voli više praštati i stoga su objavljeni Kitabi i poslani poslanici. U Muslimovoj zbirci se navodi hadis:
Došla je kod Poslanika, s.a.v.s., jedna žena iz plemena Džuhein. Bila je trudna i to radi učinjenog zinaluka. Obratila se Muhammedu, a.s.: „O Allahov Poslaniče, učinila sam jedan prestup, kazni me, izvrši, šerijatski propis.“ Poslanik je pozvao njenog staratelja i rekao mu: „Ponašaj se lijepo prema njoj i kada rodi dovedi je meni.“ Kada je rodila i dojila dijete došla je kod Poslanika. On ju je odveo u jednu dolinu i kamenovao, a zatim joj klanjao dženazu. Obratio se hazreti Omer Poslaniku: „Božiji Poslaniče, zar si joj klanjao, a ona počinila zinaluk?“ Poslanik mu odgovori: „Ona se pokajala i da je to pokajanje podjeljeno između 70 stanovnika Medine, sve bi ih obuhvatilo. Zar si vidio išta bolje od davanja života tražeći oprost od Allaha, dž.š., za učinjeno.“
Tirmizi, Ibni Hibban i Hakim donose od Ibni Omera da je rekao:
Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je govorio, i to sam ga čuo jednom, dva puta i više od sedam puta da kaže: „Bio je Kefl, jedan između pripadnika Beni Israila, koji se nije nikada pokajao za učinjeno. Došla mu je jednom prilikom jedna žena i on joj je dao 60 dinara da bi učinio sa njom zinaluk. Kada je sjeo s njom kao sa svojom ženom, ona je počela da plače. Upitao je: „Zašto plačeš, zar sam te ja tjerao na silu.“ Rekla mu je: „Ne, ali ovo nisam nikada radila i ništa me drugo nije natjeralo nego potreba!“ Kefl je upita: „Zar bi ti to uradila radi potrebe, a prije to nisi nikad učinila? Idi i uzmi te pare! Tako mi Allaha neću više nikada učiniti grijeh!“ On je umro te noći, a na kaburskim vratima je pisalo: Allah je oprostio Keflu!“
Ebu Seid El-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:
Među onima prije vas bio neki čovjek koji je ubio 99 ljudi, pa je upitao za najpobožnijeg čovjeka na zemlji te su ga uputili na jednog isposnika. Otišao mu je i rekao da je ubio devedeset devet ljudi i pitao ga ima li za njega pokajanja i oprosta. Ovaj mu je rekao: „Ne, pa je ubio i njega i tako namirio na stotinu ubijenih. Potom je upitao za najučenijeg čovjeka na zemlji, pa su ga uputili na nekog učenjaka, kome je rekao da je ubio 100 ljudi, a zatim ga upitao da li za njega ima pokajanja i oprosta. „Svakako, reče mu on, a ko bi se to mogao ispriječiti između tebe i pokajanja. Idi u to i to mjesto. U njemu su ljudi koji iskreno robuju Allahu, pa Mu i ti s njima robuj. Nipošto se ne vraćaj u svoju sredinu jer je ona pokvarena.“ Čovjek se uputi i kad stiže oko pola puta dođe mu smrtni čas. Oko njega nastade spor između meleka milosti i meleka kazne. Meleki milosti rekoše: „Došao je ovdje kajući se, srcem okrenut ka Uzvišenom Allahu“, a meleki kazne rekoše: „On nikada nije učinio ni jedno dobro djelo.“ Tada im dođe melek u ljudskom liku i oni ga uzeše za sudiju i on im reče: „Izmjerite udaljenost između dva mjesta pa kojem bude bliži njemu i pripada.“ Allah, dž.š., je naredio zemlji dobra da se približi, a zemlji grijeha da se udalji i rekao: „Izmjerite udaljenost između njih.“ Meleki ustanoviše da je bliži zemlji u koju je krenuo za pedalj te ga uzeše meleki rahmeta. (U jednom rivajetu se donosi da je prilikom umiranja, taj čovjek pokušao da se približi zemlji dobra tako što se posljednjom snagom nageo prema zemlji dobra, te je to uzrok da joj je bio bliži.)
Moliti se Allahu, dž.š., po noći je Božija zapovijed, tražiti od Njega oprost rano izjutra znači biti Mu zahvalan, pokoran i odan. Bog je stvorio jednu vrstu vjetra koji puše izjutra i nosi Stvoritelju molbu za oprost i druge dove. U prvom dijelu noći ustaju pobožni i mole se, a u ponoć ustaju pokorni i mole se sve do pred zoru, a pred zoru ustaju oni koji traže Allahov oprost i mole Allaha da im oprosti grijehe. Iza njih ustaju lijenčine i oni su poput mrtvaca, kad se proživljuju iz grobova.
Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, a.s., da je rekao:
Tako mi Allaha ja zatražim oprost od Allaha i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno.
El Egarr ibni Jesar el-Muzeni, r.a., prenosi od Poslanika:
O ljudi, obraćajte se Allahu sa tevbom i traženjem oprosta. Zaista ja to uradim stotinu puta na dan.
U jednom hadisu Poslanik, a.s., kaže:
Istigfar je najbolja dova.
Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 15/16, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1995., str. 106-110.