Odgoj u islamu VII dio

Autor: dr. Sabahudin Šarić

---

U prošlom dijelu rasprave o odgoju u islamu najavili smo da ćemo ukazati na glavne odrednice čovjeka, odnosno na njegove glavne elemente sa stanovišta Kur’ana. Antropologija islama je kompleksna i još nedovoljno artikulisana u jednu zasebnu disciplinu. Zbog islamskog pogleda na čovjeka, koji njegovoj metafizičkoj dimenziji daje poseban značaj, islamska antropologija se znatno razlikuje od antropologije na koju smo navikli u modernim akademskim krugovima. Čovjekov korijen i veza sa metafizičkim svijetom u islamskoj antropologiji potencira mnoge aspekte koji su u modernoj antropologiji zanemareni ili se uopće ne prihvata njihovo postojanje. Sa druge strane, razuđenost, uslovno rečeno, antropoloških mišljenja u islamskoj literaturi otežava sistematsko antropološko razmatranje.

Tako se i fenomeni o kojima u nastavku želimo govoriti tretiraju na brojnim mjestima i sa različitih pristupa u islamskoj literaturi, a brojni različiti stavovi o određenim pitanjima dodatno ukazuju na značaj kompleksnosti razumijevanja čovjeka. Jedno od pitanja koje je intenzivno tretirano kroz intelektualnu historiju islama je pitanje duše, odnosno nefsa. U ovom dijelu ćemo navesti segmente iz knjige Ponovni pogled na islamski odgoj Husroa Bakerija, u kojoj se ukratko izlaže jedan dio stavova o duši.          

Odgovarajuća riječ koja se za kur’anski pojam nefs najčešće koristi u bosanskom jeziku je duša, jastvo, ja, ego, pa i sama riječ nefs. U nekim kur’anskim ajetima riječ nefs je upotrijebljena u značenju riječi jastvo i drugog značenja nema, kao što je to slučaj s ajetom: „Propisao je Sebi Gospodar vaš milost.“[1] Nekada nefs podrazumijeva čovjeka kao individuu, odnosno čovjekovo tijelo sa duhom koji mu pripada. U nekim kur’anskim ajetima riječ ima upravo takvo značenje, kao što možemo pročitati u 32. ajetu sure Trpeza: „Onaj ko ubije dušu (neku osobu) – sem zbog ubistva ili nereda na zemlji – pa kao da je pobio sve ljude.“[2] Ova riječ ima i drugo značenje – „suština bića“ čovjeka. S obzirom na ovo značenje, ukoliko tijelo čovjeka bude uništeno i izgubi svoje organsko jedinstvo, njegov nefs (duša) neće biti uništen i neće nestati. U trenutku smrti čovjeku će biti rečeno: „Izbacite duše svoje!“[3] Drugim riječima, nefs je odredba koja će i bez tijela nastaviti da egzistira.

Dalje, čovjekova duša dolazi u različita stanja i, shodno svakom stanju, ona ima odgovarajuća svojstva i nazive. Jedno stanje duše se javlja kada se u njoj pojavi želja za užicima. Takva težnja ka užicima se naziva „prohtjev nefsa“. To je neutralan pojam koji u sebi nema pozitivnu ili negativnu vrijednost. Jer taj nagon u čovjeku nekada može čovjeka voditi i plemenitim i uzvišenim ciljevima, za čije je ostvarenje potreban istinski žar i težnja. Sa druge strane, još je, čini se, češći slučaj kada se prohtjev duše rasplamsa, kada nastoji postići određeni užitak i toliko može biti obuzeta time da prelazi granice i ne obazire se na norme, odnosno pravila. Duša se u ovakvom stanju naziva emare, odnosno ona koja zapovijeda i navraća čovjeka. Dakle, to je duša koja – ne mareći za bilo kakve granice – čovjeka navodi da ostvari svoje zacrtane želje, prohtjeve, strasti, užitke.

Međutim, pročišćenjem i odgojom duše ovaj prohtjev se može kontrolirati i kanalisati istinskim ciljevima. Prvi korak je svijest o sebi i svrhovitosti života i svim drugim stvarima koje čovjeka mogu usmjeriti ka saznanju da njegov glavni cilj ne treba biti zadovoljavanje prohtjeva duše. Nakon što shvati svoje greške, slijedi preispitivanje kroz samokritiku. Za dušu u ovom stanju koristi se kur’anski termin levame (duša koja sebe kori)[4].

Treće stanje duše koje se spominje u klasičnoj islamskoj literaturi jeste smirena duša. Duša svjesna postojanja Boga, svoga odnosa prema Njemu, svojih obaveza, svrhe, cilja, nosi naziv mutme'in (smirena duša).[5]

Svaka od tri navedene mogućnosti predstavlja prolazno stanje, a čovjekova duša u određenim uvjetima dolazi u ova stanja. Promjena stanja se dešava uzastopno i postoji mogućnost da neko od ovih prolaznih stanja pređe u stalno. Duša koja uvijek slijedi prohtjeve i pokorava im se postaje trajno ona koja stremi zlu.[6] U duši koja stalno pazi na svoje prohtjeve, suzbija ih i osuđuje, ukorijenjena je samokritika i korenje same sebe. I na kraju, postoji i duša koja je svoje prohtjeve toliko savladala da više ne brine zbog njihovih napada.

U sljedećem nastavku naše rasprave o duši još ćemo se detaljnije upoznati sa kur’anskim tretiranjem ovog pojma jer se, prema dominantnom mišljenju, odgoj u islamu uglavnom usmjerava na ovaj aspekt čovjeka, to jeste na njegovu dušu, njeno čišćenje, usmjeravanje, čuvanje, odgajanje itd.

Izvor: magazin Ašk, br. 12, april 2016, str. 22- 24.