Autor: mr. Sabahudin Šarić
Jedna od dilema koja je vještački konstruirana i kojom se već decenijama bave mnogi mislioci je pitanje: da li se naukama može dodavati prefiks islamski, to jest, da li se može govoriti o islamskoj psihologiji, sociologiji, medicini, islamskom odgoju i obrazovanju itd.
Naravno, nemamo se ovdje namjeru detaljnije baviti epistemološkim aspektom ove „dileme“, nego ćemo samo ukazati na one elemente koji će nam pomoći u elaboriranju stavova o odgoju i obrazovanju u islamu.
Jedna rasprava je vezana za pitanje: da li se uopće može koristiti uobičajena konstrukcija „islamski/a“, jer se u tom slučaju riječi „islam“ dodaje sufiks „ski/a“ koji je tekovina doba nastanka ideologija koje su, sve odreda, kreacije ljudskog mišljenja. Takvo ljudsko mišljenje karakteriše u ovom domenu potpuna odvojenost od religije, odnosno od Objave kao izvora spoznaje, i ta odvojenost je uobličena kroz jedan sistem ideja poznat kao sekularizam, a koji se manifestuje i implementira kroz proces sekularizacije. To je period posljednja tri stoljeća, kada su nastale sve poznate ideologije od liberalizma, socijalizma, komunizma, marksizma, nacizma, fašizma itd. kao i drugi sistemi ideje koje u svojoj, sada popularnoj formi, imaju korijen u ljudskom mišljenju. Takvi su humanizam, pozitivizam, realizam, skepticizam, modernizam i brojni drugi bez kojih je moderno mišljenje, i naučno i nenaučno, nezamislivo, a koje su uobičajene i ustaljene i u upotrebi u našem jeziku. Na taj se način islam, koji je sa stanovišta muslimana univerzalan i sveobuhvatan u svakom afirmativnom pogledu, svodi u granice ideologija i brojnih „izama“ koji su ljudska kreacija i samim tim ograničeni i, što je još bitnije, mnoge od njih su prevaziđene uz brojna, često i bolna razočarenja. Konstrukcijom islamski/a (psihologija, sociologija, ekonomija, odgoj i obrazovanje itd.) dobijamo samo još jednu od opcija u nizu nauka i time svaka od ovih „islamskih“ nauka postaje dio ili grana već afirmiranih nauka koje su uglavnom, opet, tekovina sekularizma i jednog novog pogleda na svijet, čovjeka, znanje i općenito svrhu čovjekovog postojanja na ovom svijetu, koji se u suštinskim aspektima razlikuju od njihovog razumijevanja u islamu.
Naravno, postoji i drugo razumijevanje naziva islamski ako ga posmatramo, u užem smislu, kao riječ sastavljenu od riječi islam i prisvojnog dodatka. Prema tome, u jezičkom smislu, pripisati joj se može sve ono što ima ikakve veze sa islamom. Naime, za upotrebu ovakvih odnosnih riječi dovoljna validnost jeste bilo kakva vrsta veze. Tako, gdje god budemo koristili riječ islamski, to će biti u ovom drugom značenju
Drugi aspekt rasprave vezan je za sadržajnost islama i pitanje: koliko islam, uz svoju univerzalnost, može biti tretiran kao učenje koje obuhvata sve poznate discipline nauke. Naravno, islam, a prije svega Kur'an i sunet kao njegovi temeljni izvori, ne mogu biti tretirani kao neka enciklopedija nauka iz koje mi, prema svojoj potrebi, možemo derivirati znanje i nauku. O ovom pitanju, odnosno o klasifikaciji nauka, njihovom značaju, nužnosti proučavanja i potrebi sa stanovišta islama već su pisali značajni autoriteti. Među ranijim generacijama možemo spomenuti Gazalija koji u svom djelu „Oživljavanje vjerskih znanja“ iscrpno govori o klasifikaciji nauka i znanja u islamu, a od savremenih muslimanskih mislilaca značajan doprinos objašnjavanju ovog pitanja dao je Morteza Motahari[1].
Međutim, koliko god se može raspravljati o vezi i odnosu različitih nauka sa islamom i o tome koliko se može govoriti o islamskom karakteru određenih naučnih disciplina i saznanja, znanje o odgoju i nauka o odgoju jedna je od oblasti ljudskog života koja se u najvećoj mjeri može poistovijetiti sa islamom. Ovo postaje jasnije ako uzmemo u obzir svrhu slanja poslanika, njihovu misiju i glavni zadatak: „On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“[2] Iz ovog ajeta, pored ostalog, saznajemo ono što je na početku ključno za našu raspravu:
– Poslanik je poslan da ljude odgoji i obrazuje, što znači da unatoč znanju i odgoju koji su posjedovali, to nije bilo u skladu sa normama, kriterijima i idealima islama, o čemu ćemo kasnije govoriti.
– Odgoj i obrazovanje se, sa stanovišta islama, ne mogu posmatrati kao zasebne i odvojene kategorije. Vidimo da je Poslanikova misija obuhvatala i ono što mi poznajemo kao odgoj, odnosno moralnu dimenziju razvoja i napredovanja čovjeka izraženu kroz njegovo čišćenje, kao i aspekt koji se danas tretira kroz sistem obrazovanja, a to je stjecanje znanja i mudrosti.
Ono što je bitno naglasiti u ovom uvodnom tekstu o pitanju odgoja u islamu je da nam nije namjera potcjenjivati ili zanemarivati dostignuća koja su ostvarena kroz savremenu nauku pedagogije ili druge sisteme odgoja i obrazovanja. To bi bilo prepotentno i oprečno islamskom učenju, preporukama Poslanika i islamskom odgoju koji insistiraju na traganju za znanjem gdje god se ono nalazilo. Stoga ćemo u nastavku svakako koristiti i pozitivna dostignuća pedagogije koja su u skladu sa islamskim svjetonazorom.