Vjerovanje u postojanje duše prirodno dovodi do rasprave o kvalitetu i načinu odnosa između čovjekove duše i tijela. Ovaj se odnos može analizirati sa dva aspekta:
Prvo, kakva je uloga tijela u pojavi i nastanku duše? I drugo, na koji se način odvija odnos između ovo dvoje tokom njihovog zajedničkog života? Kod prvog pitanja treba razjasniti da li duša u svom nastanku prethodi tijelu, ili nastaje nakon nastanka tijela? I u drugom pitanju, da li su duša i tijelo u svom djelovanju neovisni jedno o drugom, ili utječu jedno na drugo? I u slučaju utjecaja, da li je taj utjecaj uzajaman i dvostran ili samo jedno utječe na drugo?
Postoje tri istaknute teorije u vezi s načinom nastanka duše i da se teorija o prethodnom postojanju duše ne može izvesti iz časnog Kur’ana. S racionalnog stanovišta također, teorija koja se pripisuje Platonu, dakle prethođenje postojanja duše postojanju tijela, nije prihvaćena i na ovu teoriju su izneseni mnogi prigovori. Ovdje ćemo ukazati samo na dva od tih prigovora.[1]
1. Nematerijalni realiteti imaju stupnjeve i gradacije. Potpuno nematerijalna bića (mudžerrede aklani) u pogledu snage egzistencije superiorniji su u odnosu na nepotpuno nematerijalna bića ili duše (mudžerrede 61 Vidjeti El-Esfaru-l-erbe’a, tom 8, str. 344–347. 58 nefsani). Duša, kao takva, ima viši položaj u odnosu na tijelo i njegov je upravitelj. Međutim, potpuno nematerijalno biće zbog svog savršenstva nema nikakav odnos i zavisnost od tijela. Oni koji vjeruju u postojanje ljudskih duša prije njihove povezanosti s tijelom, treba da odgovore na sljedeće pitanje: Da li oni prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost ili nepotpunu nematerijalnost? Izbor bilo koje od ove dvije mogućnosti suočit će ih s ozbiljnim problemom. Ljudske duše prije povezanosti s tijelom ne mogu biti duša (nepotpuni nematerijalni realitet), jer duša, zbog toga što jeste duša, ima potrebu za tijelom i ne može opstati bez njega. Također, ako prihvate mogućnost da ljudske duše i prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost (potpuno nematerijalni realitet), suočavaju se s ozbiljnim problemom koji glasi: nemoguće je da potpuno nematerijalno biće bude povezano s tijelom i da usljed tog utjecaja reaguje tako što će biti zdrav, bolestan, tužan ili će uživati, dok ljudske duše pod utjecajem tjelesnih pojava reaguju na navedene načine.
2. Ako ljudske duše prije povezanosti s tijelima u odvojenom i jasnom smislu posjeduju posebnu egzistenciju, identitet i život i u osnovi nastanka nemaju nikakvu egzistencijalnu vezu s tijelom, onda će reinkarnacija u potpunosti biti opravdana i ova teorija neće moći negirati i odbaciti reinkarnaciju. Jer ako u nastanku i pojavi ne postoji istinski i egzistencijalni odnos između duše i tijela, onda će njihov odnos biti poput odnosa mornara i broda. Isto kao što jedan mornar može uzastopno raditi na brojnim brodovima, i duša svakog čovjeka također može, nakon napuštanja jednog tijela prilikom smrti, izabrati drugo tijelo. Znači, reinkarnirati se u novorođenčetu jednog čovjeka ili životinje. Jer je pretpostavka da identitet i osobnost duše svake osobe nema nikakvog odnosa s njegovim tijelom i da je formiran prije povezivanja s bilo kojim tijelom.[2]
Iz rečenog je jasno da su razum (intelekt) i vjera saglasni da egzistencija duše nije prethodila tijelu.
Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u Islamu, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo, Bosna Hercegovina, str. 57 – 59
[1] Vidjeti El-Esfaru-l-erbe’a, tom 8, str. 344–347.
[2] Profesor šehid Motahari, r.a., o ovoj teoriji kaže: “Ono mišljenje da je ovaj svijet za čovjeka zatvor, kavez i jama i da je dužnost čovjeka da polomi taj kavez i izađe iz njega i iz jame zasnovano je na ovom načelu o spoznaji duše, načelu koje je postojalo u Indiji i Grčkoj, a koje u islamu nije prihvaćeno. To načelo je da je čovjekov duh u potpunosti i savršenstvu stvoren na drugom svijetu i da odatle poput ptice u kavezu dolazi na ovaj svijet… Ako se kaže da svijet duhova ima prednost u odnosu na svijet tijela, to znači da je duh zraka čiji je nastanak bio na ovom svijetu, ali zraka koja je s drugog svijeta zasjala na ovom svijetu, a ne da je duh u potpunosti postojao na drugom mjestu, a da je zatim doveden ovdje. (Ensan-e kamel, str. 124.)