Odnos između mudžiza i zakona uzročnosti  II dio
Odnos između mudžiza i zakona uzročnosti II dio

Odnos između mudžiza i zakona uzročnosti II dio


• Da li prihvatanje mudžize znači negiranje načela uzročnosti?

 Prije odgovora na ovo pitanje trebamo još nešto objasniti. Postoji razlika između prihvatanja načela uzročnosti i prihvatanja posebnih uzroka za svaki slučaj i svođenja uzroka na poznate uzroke. Znači da ovdje postoje dvije zabune. Jedna je uobičajena (u ovom vremenu neke osobe koje izražavaju sumnje u vezi sa zakonom uzročnosti zapadaju u ovu vrstu zabune).

U filozofiji postoji očigledno i neporecivo načelo uzročnosti čije je značenje sljedeće: u svijetu egzistencije postoje neka bića koja imaju potrebu za nekim drugim bićima i ona bez tih drugih bića neće postojati. Naprimjer, volja ima potrebu za dušom. U filozofiji vrijedi pravilo da siromašno, uvjetovano, zavisno i kontigentno biće ima potrebu za jednim bićem koje će otkloniti njegovu potrebu. Znači, ako smo vidjeli da je potreba bića koje ima potrebu otklonjena, postaje jasno da je postojao neki uzrok koji ju je otklonio. Ovo je pravilo očigledno i oko njega ne može biti dvojbi. U skladu s ovim, svaki naučnik u svakoj nauci traga za uzrokom pojava. Napori naučnika u pronalaženju uzroka pojava tokom povijesti bili su zasnovani na načelu da ne može biti posljedice bez uzroka, i ono do čega je došlo čovječanstvo bilo je zahvaljujući tom načelu. Druga zabuna je u vezi s poznavanjem posebnih uzroka. Znači, nakon što je prihvaćeno da ne može biti posljedice bez uzroka (metafizičko načelo ponad iskustva), dolazi red na to da za posebne posljedice spoznamo posebne uzroke, što više nije posao filozofije, već posao nauke.

 Filozofski zakon kaže: posljedica zahtijeva uzrok i općenito ga opisuje, ali ne opisuje jedan poseban uzrok za posebnu posljedicu, već je to obaveza nauke koja putem iskustva spoznaje uzroke, a na odgovarajućem mjestu kazali smo da je put spoznavanja uzroka uspostavljanje i otklanjanje uvjeta. Neki koji ne mogu objasniti kako je određena pojava nastala, jer ne znaju njene uzroke i nemaju iskustvenu osnovu za tu pojavu, umišljaju da je zakon uzročnosti prihvatio izuzetak. Danas neki fizičari sa Zapada, pošto nisu uspjeli razumjeti uzrok nekih pojava unutar atoma (kako naprimjer jedan poseban elektron izlazi iz orbite), kažu da tu nema nekog razloga i uzroka i smatraju da je ovdje opovrgnut zakon uzročnosti. 135 Drugo pitanje je da li se iskustvom može spoznati isključivi uzrok ili ne, to jest ako smo mi u posebnim uvjetima stekli takvo iskustvo da nam je postalo jasno da nastanak jedne stvari osigurava nastanak druge. Naprimjer, ako u laboratoriji upalimo špiritnu lampu, povisit će se nivo toplote ili će paljenjem sijalice nastati svjetlost. Ovdje kažemo da je uzrok rasta temperature špiritna lampa i da je uzrok osvijetljenosti električne sijalice električna struja. Ali imamo li pravo kazati da toploti svugdje u svijetu i u svako vrijeme prethodi nastanak vatre? Ili, imamo li pravo reći da svjetlost svugdje nastaje putem pretvaranja električne energije u svjetlost? Da li ovo iskustvo daje jedan takav rezultat ili to iskustvo pokazuje da je u tim posebnim uvjetima svjetlost posljedica dotoka struje i ništa više, ali ne svugdje i u svim uvjetima. Iskustvo ne potvrđuje takvo šta, osim kad bismo iskusili sve uvjete svijeta. Znači da bi trebalo na svim krajevima zemaljske kugle i na drugim planetama podvrgnuti ispitivanju sve pojave u kojima nismo prisutni i tad bismo mogli donijeti univerzalan sud. Je li takvo što moguće za čovjeka?

 Dakle, eksperiment ne može čovjeka podučiti isključivom uzroku. Nakon ovog uvoda usmjerit ćemo se na odgovore. Prihvatanje mudžiza nipošto ne znači negiranje načela uzročnosti ili prihvatanje izuzetka u načelu uzročnosti jer, prvo, mudžize, s obzirom na to da potječu od Boga, imaju u sebi jedan emanirajući uzrok koji daje egzistenciju, što znači da je pretpostavka prihvatanja mudžiza pretpostavka prihvatanja Boga kao uzroka. A, kad je riječ o prirodnim uzrocima, da li to što neka posljedica nastane bez prirodnih uzroka znači kršenje zakona uzročnosti ili ne? S obzirom na ono što smo rekli u uvodu, ne možemo tvrditi da je prirodni uzrok za nastanak neke posljedice ograničen na ono što smo mi znali i da ne postoji neki drugi put za nastanak prirodne posljedice. Prema tome, ne možemo tvrditi takvo što jer je moguće da u slučajevima u kojima se događa mudžiza postoje uzroci koji nisu izravno od Boga, koji su u vertikalnom slijedu ispod Božijeg Bića i da to budu uzroci koje mi ne poznajemo. Osim toga, postojanje uzročne veze između nadnaravnih činilaca i prirodnih pojava ne negira zakon uzročnosti. Također, nijedna nauka ne može takvo što negirati (utjecaj natprirodnog činioca na nastanak jedne prirodne pojave). Ne samo da ne može negirati nego ovakve utjecaje nauka dokazuje. Oni koji poduzimaju duhovne vježbe i stječu posebne duhovne moći mogu utjecati i proizvesti pojave koje nisu moguće posredstvom prirodnih uzroka. To je činjenica u koju se danas ne može sumnjati, to jest barem se ne može sumnjati u djelovanje asketa čija su djela općepoznata. Naučne grupe formirane oko različitih naučnika iznova su proučavale njihova djela kako bi ustvrdile po kojim se prirodnim zakonima odvijaju njihova djelovanja, i svi su priznali da nijedan prirodni zakon nije utjecao na njihova djela. Ako neki od asketa, zahvaljujući posebnim duhovnim vježbama, steknu posebne moći i čine začuđujuća djela, od kojih smo za neke primjere čuli, te ako takva djela budu moguća, kako onda možemo negirati mudžize Božijih vjerovjesnika i govoriti da su nemoguće? Prihvatanje mudžiza znači da je za materijalne pojave moguće postojanje ponad materijalnog i nematerijalnog uzroka.

 Prema tome, moguće je da duša Vjerovjesnikova i volja Vjerovjesnikova, ili nekog drugog Božijeg prijatelja, utječe na nastanak jedne pojave i da to ne može negirati nijedan naučni zakon, jer naučni zakoni mogu samo govoriti da u njihovoj oblasti i u oblasti sličnoj njihovom polju djelovanja postoje određeni odnosi, ali da ne znaju da li ponad toga nešto postoji ili ne postoji. Prema tome, pojavljivanje natprirodnih djela nije kršenje zakona uzročnosti, prirodnih zakona i filozofskog zakona uzroka i posljedice. Sad kad znamo da Bog može djelovati i putem prirodnih i uobičajenih uzroka, te, također, putem natprirodnih uzroka, kako to da On ponekad, izuzetno i u posebnim slučajevima, koristi neuobičajene uzroke, a uglavnom djeluje putem uobičajenih uzroka? Postoji opći odgovor i on glasi da dobrobit te skupine ili te posebne sredine zahtijeva da se djelo učini u skladu s prirodnim tokovima, a da u onim izuzetnim slučajevima dobrobit zahtijeva djelovanje suprotno uobičajenim tokovima i načinu nastanku nekog djela, a sve da bi se osnažilo vjerovanje ljudi u natprirodni svijet. Ovo je nešto što implicira Božija mudrost i mi ne možemo reći u kojem je vremenu pojavljivanje čudesnog djela dobrobit, a u kojem nije, pošto nemamo uvid u štete, dobrobiti i mudrost Božiju. Ali pošto Bog ne čini uzaludno i beskorisno djelo, razumijevamo da djeluje u skladu s dobrobiti. Rekli smo da su oni koji vjeruju da ne postoje izuzeci u prirodnim zakonima zasnivali svoje argumente na nekim kur’anskim ajetima. Oni kažu: “Ako bismo prihvatili postojanje izuzetnih događaja, odbacili bismo ove ajete, jer neki ajeti kažu da je Božiji zakon nepromjenjiv, a prihvatanje postojanja izuzetnih događaja znači kršenje Božijeg zakona.” Da bismo prethodno stanovište pokazali neutemeljenim, postavimo pitanje: na čemu se zasnivao Božiji zakon prije otkrivanja električne energije i izumijevanja električnih instrumenata? Božiji zakon je podrazumijevao da svjetlost nastaje pod utjecajem Sunca i petrolejske lampe. Je li taj Božiji zakon prekršen sad kad je ovaj svijet potpuno elektrificiran? Ako jeste, onda je i ovdje prekršen. Naime, sve ono što se ovdje kaže, vrijedi i u tom slučaju.

Zaključak: značenje ajeta nije onakvo kako ga vi tumačite. Ovaj ajet nipošto ne kaže da će tokovi koji postoje u prirodi na isti način postojati i u budućnosti. Značenje ajeta nije da svjetlost nikad neće nastati iz električne energije, jer je ranije Božiji zakon bio da svjetlost nastaje samo od vatre. Ili, naprimjer, prvobitno se čovjekov glas čuo nekoliko metara, a danas, posredstvom telefona, čuje se hiljadama kilometara. To što se nešto usavršava ne znači da to mijenja Božiji zakon.

Prvo: ovi ajeti o Božijim zakonima odnose se na ljudska društva. Kad god bi ljudi iskazali neposlušnost, porekli i negirali Božije ajete, Bog bi ih kaznio. Ako bi došlo dotle da pokvarenost u društvu rezultira time da put ispravnosti i istine postane zatvoren, da drugima postane nejasna Božija zapovijed i da oni ne mogu pronaći taj put, onda Bog ovakvom narodu ne daje roka i uništava ih nebeskom ili zemaljskom kaznom, pticama, vjetrovima, zemljotresom ili na drugi način koji je u skladu s Njegovom mudrošću.

A vojske nebesa i Zemlje su Allahove…[1]

 Ovi ajeti odnose se na njih i nemaju nikakve veze s prirodnim zakonima. Drugo: ako pretpostavimo da ajet može obuhvatiti sve zakone koji vladaju u svijetu, jesu li onda Božiji zakoni samo oni koje mi poznajemo ili, ako postoje i neki zakoni koje ne poznajemo, jesu li i oni Božiji? Jednog dana otkriveno je da se električna energija pretvara u svjetlost. Ovaj zakon je postojao i ranije i na nebu se upravo zahvaljujući tom procesu dešava grmljavina i pojava munje. Ali mi nismo poznavali mogućnosti njenog korištenja. Kad smo saznali, pomislili smo da je to novi zakon. Jedan od Božijih zakona je da se, kad god je to potrebno, učini neko djelo posredstvom nečega neprirodnog. Gdje je to nauka ili filozofija dokazala da je Božiji zakon da svaka prirodna pojava treba nastati putem uobičajenog uzroka? Kad pojavu razmotrimo iz šireg aspekta i vratimo se natrag, vidimo da je svijet pun znakova i mudžiza. Dakle, samo postojanje mudžize je jedan zakon. Prema terminologiji metodologije islamskog prava, ove riječi znače oslanjanje na općenito u slučaju nejasnoće koja se tiče primjera. Znači, ako postoji ovakav zakon, neće se mijenjati. Ali otkud znamo da se Božiji zakon odnosi na to da pojave nastaju putem materijalnih uzroka? Prema tome, na ovaj se način ne mogu ni negirati natprirodni događaji.

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja – teologija, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo, 2018.



[1] El-Feth, 4, 7.