Oholost je jedan od najvećih zastora tmine nad razumom. Koliko uticaj ove nepoželjne osobine na psihu čovjeka bude veći, njegov razum će biti zamračeniji, i što se posljedice proistekle iz ove osobine budu više ukazivale, upravo u tom omjeru razumsko rasuđivanje čovjeka bit će umanjeno. Oholi ljudi u svom ponašanju nastupaju nerazumno i moguće je u nekim slučajevima da odu u ludilo. U vjerskim predajama se jasno govori o ovom važnom psihološkom pitanju. Po mišljenju islamskih prvaka, opasnost od oholosti za razum je veća od svih drugih nepoželjnih osobina.
Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao: “Najgora nesreća za razum je oholost.”[1]
Imam Bakir, mir neka je na njega, je rekao: “Neće ući u čovjekovo srce ništa od oholosti, a da mu se neće umanjiti razum u istoj mjeri.”[2]
I danas oholost naučnici iz cijelog svijeta smatraju jednom od duhovnih bolesti, a ohole ljude s naučnog stanovišta smještaju među one koje pate od svojevrsnog ludila. Kada neko ima teškoće samo po pitanju ovoga, onda se radi o osobi koja ima problematičan moral. Ali, ako ova njena unutrašnja odlika ojača, moguće je da ona završi sa istinskim halucinacijama ili protivdruštvenim reakcijama i potezima.[3]
Džabir ibn Abdullah Ensari prenosi: “Jednog dana je Božiji Poslanik, s.a.v.a., u prolazu naišao na padavičara oko kojeg su se okupili ljudi da ga posmatraju. Časni Posalnik, s.a.v.a,. je upitao: ‘Zašto su se okupili ovi ljudi?’ ‘Rečeno mu je: ‘Okupili su se oko jednog ludog padavičara.’ Poslanik pogleda u padavičara, a potom reče: ‘Ovaj čovjek nije lud, hoćete da vam kažem ko je zbiljski lud?’ Oni rekoše: ‘Da, Božiji Poslaniče.’ On reče: ‘Stvarni luđak je onaj koji oholo ide putem, koji zbog umišljenosti gleda u svoje skute te koji svoje bokove pokreće pokretanjem svojih ramena. Ovakva osoba je stvarni luđak, a ovaj čovjek oko koga ste se okupili je samo bolesnik.’”[4]
Osobe koje boluju od oholosti, zbog umišljenosti i samoobožavanja sve svoje poslove uzvisuju i smatraju lijepim. Tako oni očekuju da i svi drugi slijede njihovu praksu i da njihove postupke drže mudrim i ispravnim. Svakoga ko im se suprotstavi pristrano i žestoko napadaju, proglašavaju nedobronamjernim i u srcu gaje prema njemu zlobu, što je samo još jedan pokazatelj zamračenosti uma i slabosti duše.
Hazreti Rida, mir neka je na njega, je kazao: “Samozadivljenost posjeduje stepene. Jedan od njih je da čovjek svoja loša djela smatra lijepim i ugodnim. Ovakve osobe su zbog svojih loših djela sretne i zadovoljne te misle da su nešto dobro uradile.”[5]
Imam Ali, mir neka je na njega, je kazao: “Čovjekova zadivljenost sobom najbolji je dokaz slabosti njegovog razuma.”[6]
Uznositost i veličina dostoje samo Uzvišenom Bogu, Koji je po Svojoj Biti neovisan i Kojem siromaštvo i ovisnost nemaju nikakva pristupa, dok su sva stvorenja ovisna o Njemu i On im je potreban u svakom pogledu.
O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.[7]
Čovjek je takvo biće da zbog gladi, žeđi, hladnoće, vreline izgubi strpljivost. Zbog napada divlje ili otrovne životinje on odmah pokazuje slabost i nemoć da se odupre. Jednostavnije rečeno, čovjek je u potpunosti zatočenik svoje slabosti i nemoći, i nikada ne posjeduje istinsku veličinu i stvarnu uzvišenost, da bi sebe mogao prikazivati velikim i da bi se prema drugima mogao ponašati oholo i nadmeno.
Ako sebe spozna na pravi način, shvati svoju suštinu i ne bude u tome pretjerivao, čovjek nikada neće upasti u bolest samozadovoljstva, oholosti i nadmenosti, niti će Božije robove ponižavati i omalovažavati.
Obrnuto, čovjek koji ne poznaje svoje granice, koji je rob samoobožavanja, ne vidi nikog osim sebe. Osim svog ličnog interesa i zadovoljavanja svojih nagona, ni o čemu drugom ne misli i društvena sreća i opći napredak kod njega nemaju nikakvu važnost. Od ovakvog čovjeka moguće je očekivati da se upusti u velike zločine te da ga samoobožavanje odvuče u nesreću i sigurnu propast.
U islamu je oholost jedna od najpokuđenijih i najodvratnijih osobina. Objavljeno je mnoštvo ajeta i preneseno mnogo hadisa o osudi oholosti. Trebalo bi mnogo vremena da se oni navedu. Ovom prilikom navodim samo jedan hadis. Prenosilac hadisa Hakim kaže: “Pitao sam Imama Sadika, mir neka je na njega, koja je to najmanja razina otpadništva i nevjerstva, a on mi odgovori da je oholost najniži stepen nevjerstva.”[8]
Možete primijetiti da Imam Sadik, mir neka je na njega, oholost ne smatra samo jednom pokuđenom moralnom osobinom, već stepenom nevjerstva. Ustvari, on podsjeća da je onaj koji je ohol, ovom svojom lošom osobinom zakoračio na prvi stepen nevjerstva.
Potrebno je da roditelji u odgoju svoje djece posvete punu pažnju ovoj pogubnoj osobini, te da ne pretjeruju u hvaljenju svoje djece i iskazivanju ljubavi i pažnje prema njima, da ne prelaze određene granice te da se klone krajnosti u tome – da ne bi od djece načinili sebične i narcisoidne osobe, koje će u budućnosti zbog životnih poraza i kompleksa niže vrijednosti zadobiti bolest oholosti, zbog koje će na ljude početi gledati s prezirom i potcjenjivački.
Nužno je da roditelji cijene ljude i da na ovaj način svojoj djeci daju lekciju učitivosti i poniznosti te ih sačuvaju od oholosti i umišljenosti, koje predstavljaju najveći moralni pad.
Mudri Lukman je svom sinu savjetovao:
I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[9]
On hoće reći: Dragi sinčiću, nikada ne dozvoli da budeš ohol i uznosit, ne okreći glavu od ljudi, obori je prema zemlji i ne hodi nadmeno i osorno, jer Uzvišeni Bog ne voli hvalisavce koji se ohole.
Vrlo je značajno da roditelji, osim lijepog i ispravnog odgoja, svojoj djeci upute korisne savjete te da ih, poput mudrog Lukmana, upozore na zle posljedice oholosti i ponižavanja ljudi, čime će na valjan način i u potpunosti ispuniti svoje obaveze u odgoju djece.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 256-261.