Perzijska priča
Pričaju kako je perzijski car Husrev[1] sa svojom sultanijom, kojoj je bilo ime Širin,[2] jednoć sjedio u svojoj bašči pokraj vode. Donese jedan ribar veoma lijepu ribu, te je dade sultanu. Na to car zapovijedi da ribaru dadu sto dukata bakšiša. Reče sultanija: „To je pretjerani bakšiš, jer od svojih dostojanstvenika, paša i vezira, kome god dadeš manje od sto dukata, svaki će reći: – Vidi, dade mi manje nego ribaru; a ako mu dadeš stotinu, reći će: – Evo dade mi, kolik’ i ribaru.“ Reče car: „Vidim i ja gdje sam pogriješio, ali nije druge; jednoć sam rekao i obećao.“
Na to mu reče sultanija: „Zovni ga, pa ga upitaj, ili je riba muška ili ženska; pa ako reče jedno ili drugo, ti reci obratno, to jest ako reče da je muška, ti reci: – Oh, da je ženska, baš bih ti dao sto dukata, ali kad je muška, kud znaš, mi muške ribe ne jedemo, podaj drugome.“
Tako zovne car ribara i upita ga: „Je li ta riba muška ili ženska?“ Na to ribar odgovori da nije ni muška ni ženska, već da je srednjeg spola, koji se po arapskoj književnosti zove „hunsa“, to jest i muško i žensko (hermafrodit).
Ne mogne ga time car zakvačiti, dadu mu sto dukata i ponese ribar dukate.
Prolazeći ispred cara, ispade mu jedan dukat na zemlju, ribar se sagne, uzme dukat i metne ga u njedra. To sultanija ugleda, pa reče opet sultanu: „Nu, vidi, koliko je ribar lakom. Kod toliko dukata opet se sagnu do crne zemlje ovdje pred nama, te uze i oni jedan dukat, a žali da ga od naših robova koji nađe i uzme.“
Na to se car razljuti, te opet zovne ribara preda se, pa mu reče: „Što si tako lakom, pa da ti ne ostane jedan dukat, a tude se pred nama previjaš i savijaš.“
Odgovori ribar: „Gospodaru, nijesam se sagnuo i uzeo dukat sa zemlje, da se njime obogatim ili što me na to potakla lakomost, već znadem da je tvoga Veličanstva sveto ime upisano na dukatu, pa sam se pobojao da ne bi kogod nogom stao na dukat; i zato sam se sagnuo i digao ga sa zemlje.“
Na to sultan zapovijedi pa mu dadu još sto dukata bakšiša.
(Ovome slično reče naš narod veoma kratko i jezgrovito. „Ko umije, dvije su mu, a ko ne umije, nema mu ni jedne.“)
Izvor: M. Kapetanović Ljubušak, Istočno blago II, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 86.
[1] Husrev, devetnaesti vladar iz dinastije Sasanida. Sin je Hurmuza i unuk čuvenog vladara Anuširvana Pravednog. Na vlast je došao 590. godine. Njegov vladarski život bio je buran. Na vlast ga je doveo Behran Čupine, koji se poslije sam proglasio vladarom. Husrev je pobjegao vizantijskom caru, postao mu zet i uz njegovu pomoć ponovo zasjeo na iranski prijesto. Nakon pogibije cara Morisa, pod izgovorom da ga osvećuje, 622. godine, navali na Vizantiju, pregazi Anadoliju i mnoga mjesta zauze. Međutim, pobjedi ga Herklijus, pa je morao napustiti osvojene krajeve. Njegova ljubav za ljepoticom Širin je postala legendarna i opjevana je od mnogih pjesnika Istoka.
[2] Husrev i Širin su u istočnoj, posebno perzijskoj književnosti, ono što su Romeo i Julija u zapadnoj.