Autor: Kemal Zukić
(Nastavak istoimenog članka objavljenog u magazinu AŠK, broj 8, mart 2015.)
Ulaz u Petru i pun doživljaj savršeno je režirao nebeski režiser, bez greške. Silnoj kamenitoj planini, u čijoj je utrobi Petra, prilazi se klisurastim koritom, koje je Wadi Musa ili Musina ili Mojsijeva kotlina, bujica. Biblija govori o raspuklini koja je čudom nastala kada je voda šiknula snažno iz stijene da osvježi Jevreje tokom njihovog egzodusa iz Egipta. Kamenom širokom kotlinom jašu beduini na kamilama i konjima ili voze fijakere. Umjesto stasitih pustinjaka često se u sedlima lomataju mlohavi, debeli, pirgavi turisti koji “odslužuju” posjetu u potocima znoja. Oni što se vraćaju na izmaku su snaga.
Prvi spomenici su “džin-blokovi”, “blokovi duhova”, kameni kvaderi iz I stoljeća stare ere, ustvari grobnice, za koje su beduini mislili da su cisterne za vodu. Odmah iza nailazimo na “Grobnicu obeliska” iz I stoljeća nove ere. To je prvi susret sa magičnim gradnjama Petre: objekat uklesan u stijeni. Čudna fasada koja izranja iz kamene gromade u koju je uklesana neobično miješa utjecaje i tradicije. Gornja etaža ima četiri obeliska, što me odmah, kao i svakog drugog, podsjetilo na Egipat. A ispod ovih egipatskih derivacija, u prizemlju, naziru se oštećeni arhitravi, timpanoni i stubovi sa kapitelima koji su helenistički. Daleko od Grčke koliko i od Egipta stari arapski narod Nabateanci, kojeg više nema, čudesno je stopio dvije daleke civilizacije u jednoj zgradi Petre, superponirajući te nespojive elemente kao na hirovitom, apstraktnom crtežu. Čudo Petre već počinje. Antički je svijet bio zapanjujuće povezan i uzajamno prožet, mnogo više nego što to nama u Evropi odgovara da priznamo.
Nešto niže široka kotlina nestaje i ulijeva se u Bab es-Sik, uski procjep usječen u litice pješčara. Kao rezultat prirodne katastrofe, koja je raspolutila kamenu planinu, nastao je klanac Sik, dugačak oko dva kilometra. Taj izvijugani, negdje uži a negdje širi klanac bio je očito korito Musaove bujice i kontrolisani i dobro branjeni prilaz gradu Petri. Nabateanci su gradili brane da spriječe iznenadne poplave i kopali kanale kojima su dovodili vodu u Petru. I danas su vidljivi mjestimično ti kanali usječeni u litice na visini oko dva metra od tla.
Ulaz u procjep Sika liči na kapiju kroz koju ćemo ući u podzemni svijet pakla. Dvije skoro potpuno vertikalne litice visine oko 100 metara kao da vas proždiru ustima nemani i guraju u mračnu klisuru. Nagađaju da je ulaz nekad bio natkriven arkadama, kao možda i cijeli klanac. Ovako je bolje. Vijugate kamenim koritom, između vertikalnih litica pješčara, a gore u vrhu, uhvaćeno u procjep, plavo nebo.
U klancu sve zveči: koraci ljudi, topot konja i kamila, škripa točkova i ljudski glasovi. A onda opet vanzemaljska tišina i neka ugodna jeza. Usred klanca naši vodiči ubiše zmiju otrovnicu.
Neki dijelovi puta su popločani, a na liticama su ispisi i bareljefi mjestimično. To sve čini dobro režiran efekat pripreme ulaska u najkontroverzniji grad antike.
Iznenada, nakon jedne okuke, vertikalne kamene litice nestaju i ukazuje se, kroz njihov procjep, čudesna fasada zgrade Trezora, ili el-Hazna na arapskom. Te tamne litice koje nestaju u nebu su odškrinuta kapija iza koje proviruje fasada helenističke derivacije, tople žuto-roze boje, blistajući na vatrenom suncu ovog podneblja. Svi zastaju kao ukopani, zapanjeni ovim prijelazom iz tamnog i mračnog svijeta pakla u blistavi, raskošni svijet antike.
Kad iskoračih iz klisure, nađoh se na jednom osunčanom platou, koji liči na dno svjetlosnog bunara sa kamenim, smeđim liticama, koje streme u nebo dokle oko seže. Na suprotnoj strani tog bunara je veličanstvena fasada zgrade zvane Trezor – Hazna. Uokvirena u tamni okvir netaknutog kamena, ta je fasada, kao i objekat, uklesana u stijeni, otvorivši na svjetlo dana tople tonove mekšeg kamena, koji trepere u bojama kajsije i ruže. Velika fasada 30 metara široka i 43 metra visoka pravo je savršenstvo helenističke arhitekture. Tako je uznosito elegantno koncipirana, besprijekorno isklesana i dobro očuvana, da se ne mogu sjetiti da sam nešto ovako vidio i na tlu Grčke.
Prizemlje sadrži jedan pronaos, vrstu trijema iz kojeg se ulazi u prostor grobnice nabateanskog kralja, sa šest elegantnih korintskih stubova. Kako ti stubovi nisu slagani od tambura, nego su uklesani u živoj stijeni, oni su mogli biti i elegantniji od onih grčkih, jer iza sebe imaju moćnu stijenu planine koja sve to nosi. Dva krajnja polja su puna i tu su dva duboka reljefa, prilično oštećena zubom vremena. Stubove povezuje dekorisani arhitrav, a iznad dolazi trouglasti timpanon. Ovo bi mogla biti fasada grčkog hrama, ali ovi virtuozni graditelji idu dalje. Opet je tu arhitrav kao postolje spratnog dijela objekata, gdje se produžava šest korintskih stubova. Gore oni formiraju tri odvojena objekta. Bočni su puni paralelopipedi sa oštećenim reljefima, a završeni su polutimpanonima. Dvije duboke niše odvajaju ih od čudnog centralnog kružnog hrama nadsvođenog koničnim krovom. Ovaj ekstravagantni dizajn potpuno izvodi ovu zgradu iz strogoće grčkog dizajniranja i proporcioniranja. Utisak je da je i na spratu trebala biti ista fasada hrama, a onda je neki kapriciozni, hiroviti, semitski arhitekt odlučio da ignoriše stroge grčke propise i red. Kao da je raspolovio tu klasičnu fasadu i razmaknuo dijelove bočno da načini prostor za taj ljupki, kružni objektić koji će dati ime cijelom spomeniku. Kako je ovaj objekat spomen-grobnica pod duhovnim utjecajem Egipta, beduini su vjerovali da se tu krije blago, pa ga nazvaše Hazna. Tragovi metaka potvrđuju da su neki pokušavali probiti zid i dočepati se blaga skrivenog unutra. Naravno, blaga nije bilo. Svo blago ovog objekta je njegova čudesna ljepota, drskost tog davnog podviga da se u ljutoj stijeni ukleše zgrada, toplina koja zrači sa načetog pješčara, začuđujuće dobra očuvanost zahvaljujući sklonjenosti od glavnih pješčanih vjetrova, a možda i beskorisnost i besmislenost ovog titanskog napora da se napravi ništa.
Kakvi li su bili ljudi ti Nabateanci kada su se odlučili na ovaj grandiozni poduhvat skromnim alatima kojima su raspolagali. Dok su svi susjedni narodi zidali svoje zgrade i gradove, ovi originalni Nabateanci su nadošli na ideju da ih uklesavaju u ljutu, kamenu planinu.
Nabateanci su, očito, u svemu bili mudri, pametni i praktični, kao i svi semitski narodi. Bili su karavandžije i trgovci, pružali su praktične usluge karavanskoj trgovini i uživali u običnim, praktičnim blagodatima ovozemaljskog života. A onda, suprotno tome, odluče se za kopanje cijelog grada u srcu kamene planine. Odluče se za nešto što čak i iz današnje perspektive izgleda bezumno, neshvatljivo, neizvodivo, beskorisno rasipanje snaga i satiranje nacionalnog bića. Da nisu upravo zbog te osobine i nestali, zameteni u vjetrometinama historije?
Utekoh u hladovinu te prostorije, grobnice, da povratim dušu. I da budem malo sam sa neizbježnim mislima o mojoj Bosni. Svaki čudni kraj me tokom više od 30 godina lutanja svijetom u mislima vraća u Bosnu. Ovaj nabateanski narod je bio sjajan, ali se usudio biti drugačiji od okoline i nestao je. I moji Bošnjaci u mnogim aspektima funkcionišu suprotno okolini i ostatku svijeta. Čeka li i nas sudbina Nabateanaca? Ako mi nestanemo, iza nas neće ostati čak ni ovakvi objekti na spomen i čuđenje. Jer, naše sve uništavaju.
Sa mislima o Bosni, kao sa teškim ruksakom na leđima, krenuh u istraživanje beskrajnog kamenjara Petre, kamenog, mrtvog grada.
Nastavak slijedi.