Autor: Kemal Zukić
Brojni fragmenti rimskih replika grčkih skulptura bili su razbacani svuda naokolo. Sada su ih poslagali po nekim objektima, kako im se učinilo prikladnim. Tako se bradata glava Zeusa našla na Muzeju na stijeni, a blizu vrata je Herkules bez glave. I Novi muzej je pun skulptura nađenih u Petri. Tu je jedna stela sa stilizovanom antropomorfnom glavom i ispisom, krilati lav kraj krilatog čovjeka, nešto kao skulptura gole žene i još mnogo toga. Vjerovatno je sve ovo odnekud dovezeno, jer su Nabateanci bili pravi semiti, dakle narod koji ignoriše likovne i skulptorske umjetnosti. Tako i suveniri koje svuda prodaju beduini i njihova djeca nisu figuralne, nego apstraktne provenijencije. Male staklene boce pune se pijeskom iz Petre, raznih boja, formirajući apstraktne šare, a mogu vam ispisati i vaše ime na isti način.
Ništa od tog muzejskog blaga neću vidjeti.
Pogotovo neću stići do veličanstvenog spomenika Deir ili Manastir, koji je daleko u kamenitim brdima, koja se redaju jedno iza drugog, prema sjeverozapadu. Kažu u prospektu da je to dug i mukotrpan uspon, ali vrijedi truda, ko preživi. To pentranje po usijanom smeđe-sivom kamenjaru, pod nebeskim lomačama, na temperaturi od 45oC, zaista nije za čovjeka Bošnjaka, pogotovo postarijeg. To je toliko daleko da se odavde, gdje još sjedim, i ne nazire. Deir ili Manastir je hram namijenjen obožavanom kralju Obodasu, a izgrađen je tokom vladavine posljednjeg nabateanskog suverena Rabela II krajem I stoljeća nove ere. E pa kako i ne bi nestali, ti nesretni Nabateanci! Koliko god ih simpatišem, toliko tražim razloge zašto izumriješe. Sve ima dublje razloge od onoga prostog da su došli neki još više opaki i divlji i pobili ih. Obožavati svog kralja i satrati se praveći mu grandiozni hram, zar nije i to dovoljan razlog za propast? Naravno da jeste. Kada narod dozvoli da ga njegovi kraljevi i vođe toliko strpaju pod noge, toliko uzjašu za vrat, toliko ponize i obezvrijede, onda im propast ne gine i zaslužili su je. Opet mi misao prostrijeli uspomena na moju Bosnu. Da nam Bog da pameti, pa da nam unuci ne dožive sudbinu Nabateanaca!
Taj Manastir bio je, očito, glavni hram, namijenjen za izvođenje vjerskih ceremonija. Fasada, slična onoj na Trezoru, još je veličanstvenija. Široka je 50 metara, a visoka 40 metara. Sve ostalo je jako slično zgradi Trezora, čak i ona polukružna zgradica sa konusnim krovom, po kojoj je Trezor i dobio ime. Bilo je to mjesto hodočašća kada su povorke procesija prelazile 800 stepenica da bi se skupljale na prostoru ispred zgrade. Od IV stoljeća, u doba Bizanta, taj je objekat pretvoren u crkvu, a ponegdje nacrtaše i uklesaše krstove.
Konačno, i grčki hramovi su slični ovome kojeg uklesaše u Petri. Ni oni skoroničemu ne služe. Samo poneki sveštenik ponekad uđe u njih. I ti grčki hramovi, simboli racionalne, demokratske civilizacije Grčke, koja je do danas ideal i praktičnom Zapadu, bili su samo za gledanje. Kao i hramovi starog Egipta. Sve njih sa Petrom ujedinjuje ogromni ljudski trud, satrani ljudski životi, na hiljade, a korist ravna nuli. Mislim na praktičnu, upotrebnu vrijednost po logici Zapada, koji kormilari našom planetom sve dok je ne sunovrati u ambis propasti.
Moji saputnici me već dugo zovu odozdo, iz podnožja brda, odakle moji posljednji pogledi nadlijeću Petru. Vrijeme je za povratak. Valja mi dolje, niz onaj kamenjar. Sjetih se stare mudrosti mojih pradjedova: prije nego se popneš na bilo šta, razmisli kako ćeš sići. Opčinjen Petrom zaboravih to. Kako ću sa ovakvim koljenima niz onu strminu. Stavih fascikl na zemlju, sjedoh i kliznuh niz strminu u oblacima prašine. Sletih do podnožja izgreban i izubijan. Srećom, kamera je čitava.
Žurno se vraćamo. Prebirem posljednjim pogledima sve ono što sam već vidio. Uskoro ćemo u onaj strašni klanac Sik. Sjetih se Ajvatovice. I ovdje i tamo u Bosni raspukla se stijena, nakon molitvi, i šiknula voda. Umjesto jahača na konjima i kamilama u Siku zamišljam bošnjačke bajraktare na konjima i sa zelenim zastavama kako ih proždire sura klisura. Valjda je tu kraj sličnosti. Valjda Bošnjaci neće biti Nabateanci, čudan i egzotičan narod zaturen u propasti.
Na povratku u Amman terencem jurimo Kraljevskim širokim putem. Svim sam bićem ostao u Petri dok kraj prozora promiče šturi beduinski život u sasušenoj kotlini rijeke Jordan.
Najveći šarm Petre svakako čini začuđujuće strpljenje u upornom klesanju u kamenoj planini tokom dva milenija. U zemlji koja je oduvijek smatrana “svetom”, na tlu prometnim armijama, carstvima, imperatorima, mučenicima, stradalnicima i izuzetnim vjerskim vjesnicima, bilo je opasno živjeti. Zato je i logično da se neki narod skloni u kamene vrleti, do kojih vodi samo uski klanac, koji se lahko može kontrolisati. To beskrajno radino strpljenje bilo je nagrađeno blagostanjem tokom stoljeća. Zašto je uslijedio nestanak? Kakva je to kazna ili pouka?
Tokom dva milenija ljudske su ruke pripitomljavale surovi, suri kamenjar preobraćajući ga u čistu ljepotu i plemeniti ambijent za življenje. Ranjena priroda se pridružila tom poslu. Pješčani vjetrovi su dotjerivali, umekšavali, humanizirali i opet pripitomljavali ljudska djela, šarajući ih raznim bojama: zlatno-žutom, plamteće crvenom, citron-ružičastom, bojom lososa, bijelom, sivomi crnom. A oko toga su strašni netaknuti sivo-smeđi masivi, kao svjedočanstvo neuništivosti prirode pred ljudskim nasrtajima. Blistava Petra je kao biser sakriven u školjci.
Sadejstvo i udruženi rad prirodnih sila i čovjeka čine vizuelni, neuporedivi šarm Petre.
Ali, ima tu nešto mnogo dublje i važnije u stoznačnosti Petre što ne mogu dokučiti. Zašto je vrijeme, neumitni sudac i egzekutor, progutalo biblijske narode Edomite i Nabateance, zašto je u prah pretvorilo silnu Rimsku imperiju i Bizantsko carstvo? Nije odgovor samo to da su se zatekli kraj nekih još gorih, koji su ih poubijali. Svugdje ima takvih istrebljivača. Uzrok nestanka nije izvanjski. On je umiješan u glinu od koje su ti narodi napravljeni, što bi rekao Hajjam. Svaka civilizacija, svaka nacija i svaki pojedinac, u samome sebi, duboko nosi začetke svoje propasti.
Ulazimo u lijepi moderni Amman, a ja sam u mislima sav i potpuno u mojoj Bosni. Kakva li je sudbina mog bošnjačkog naroda? Jesmo u balkanskom zvjerinjaku posijani. Jeste taj Balkan kloaka opake evropske zvijeri. Ali, siguran sam, to nije dovoljno da nas nestane. Postoji li duboko u nama nešto što je klica nestanka? Postoji li u Bošnjacima nešto što je nekada bilo u Edomitima i Nabateancima? Nosi li drago čudesno Sarajevo klice sudbine nekad čudesne Petre?
U mrkloj noći ulazimo u jordansku prijestolnicu. Prespavat ću je u hotelu u Ammanu, a biti tamo daleko, daleko…