hfz. Halid Hadžimulić
تُسَبِّحُ لَهُ السَّمَاوَاتُ السَّبْعُ وَالْأَرْضُ وَمَن فِيهِنَّ ۚ وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلَّا يُسَبِّحُ بِحَمْدِهِ وَلَـٰكِن لَّا تَفْقَهُونَ تَسْبِيحَهُمْ ۗ إِنَّهُ كَانَ حَلِيمًا غَفُورًا
Ovaj ajet nalazi se u suri Isra, u 15. džuzu Kur'ana. U njemu nam se kaže:
Nema ni jedne stvari (na ovom svijetu), a da ona tespih ne čini (da ne hvali i ne veliča Allahovo ime).
(Svaka stvar, i drvo i kamen, zikr čine, tespih čine, spominju i uzdižu Allahovo ime.)
Ali vi taj njihov tespih ne razumijete!
(Taj njihov ibadet, taj njihov zikr, vi ne primjećujete. A kada biste ga i primjetili ili čuli, opet ga ne biste shvatili ni razumjeli. Jer čovjek nema sluha, ni dara, ni sposobnosti da to čuje i otkrije. Nije mu dato.)
Allah je blag i oprašta!
(Blag je u kažnjavanju i oprašta nam naše pogreške i propuste, što mi nismo ustrajni u ibadetu i što Njemu nismo odani i pokorni. On poznaje naše slabosti, zato je blag prema nama.)
U kontekstu ovog ajeta kretaće se i ovo naše izlaganje, u ovom tradicionalnom dersa iz Mesnevije.
Pošto je nastao mjesec Rebi'ul-evvel, a ove godine Šebi-arus pada upravo na dan Mevluda, izabrali smo jedno poglavlje iz Mesnevije, koje govori o ljubavi prema Pejgamberu. Jer njega su volili ne samo njegovi drugovi – ashabi, njegovi učenici, nego i grad Medina, brda oko nje, i čitava priroda koja ga je okruživala.
Naslov ovog poglavlja iz Mesnevije, koje ćemo večeras obraditi, jeste:
Plač jedne palme zbog rastanka sa Pejgamberom.
Puni tekst naslova:
Jedna palma, jedno obično drvo, stablo, plakalo je i jecalo zbog toga što se Pejgamber malo udaljio od nje, kad su mu ashabi napravili minberu u džamiji, da s nje hutbu uči.
Plačući palma mu je govorila: „Ja više neću gledati u tvoje mubarek lice, kad budeš vaz kazivao!“
Taj plač i jecaj jedne palme čuli su i ashabi! I to je jedna mudžiza.
Prije nego što pređemo na sami tekst ovog poglavlja, da vidimo šta se u hadisu govori o ovom istinitom događaju.
Trojica ashaba: Abdullah ibni Omer, Enes ibni Malik i Džabir ibni Abdullah, prenose nam vijesti o ovom slučaju, koji se dogodio u hazreti Pejgamberovoj džamiji u Medini. Hadis se nalazi u Buhariji, u drugom džiltu, u četvrtom svesku.
Hazreti Pejgamberova džamija u Medini bila je sasvim jednostavna. Nije bilo poda, klanjalo se na pijesku. A nekoliko palmi, hurminih stabla, bilo je zasađeno okolo, oko tog prostora, oko mesdžida, i sa tih stabala, pomoću grana, napravljen je kao jedan zaštitni stup, koji je davao hlad, da džemat bude zaklonjen od sunčeve žege i prašine. U toj džamiji, s početka, nije bilo ni minbera ni čursa.
Hazreti Pejgamber kad bi petkom držao hutbu i kazivao vaz, naslonio bi se na jednu od tih palmi, koja je bila blizu mihraba. Primjetivši to, jedan ashab od Ensarija – Medinlija, reče jednog dana hazreti Pejgamberu:
„Božiji Poslaniče, kako bi bilo, da ti napravimo minberu?(Da možeš sa te govornice, sa malo uzvišenog mjesta, hutbu držati.)“
„Pa, ako hoćete, možete!“, odgovara Pejgamber.
I ashabi su napravili jednu malu minberu, od nekoliko basamaka.
Ali kad je došao petak i Pejgamber stao prvi put na tu minberu da prouči hutbu, počela je ona palma plakati i jecati. I Pejgamber i prisutni ashabi, jasno su čuli taj glas palme, taj plač i jecaj. Hazreti Pejgamber je prišao tome stablu, pa ga je zagrlio, da bi ga smirio, a ono je i dalje jecalo, kao što dijete jeca kad ga majka umiruje i tješi.
Prenosilac ovog hadisa, poznati ashab Džabir ibni Abdullah, kaže na koncu ovog hadisa:
Ovo stablo je plakalo zbog rastanka sa Pejgamberom; zato što se hazreti Pejgamber malo udaljio od njega, i što neće više u svojoj blizini slušati Pejgamberove riječi, niti će se Pejgamber više na njega naslanjati, kad bude držao hutbu i vaz.
Ovaj detalj iz prvih dana Pejgamberovog boravka u Medini, i ovaj slučaj sa palmom, kad je ona glasno plakala i jecala zbog rastanka sa Pejgamberom, Mevlana koristi u svojoj Mesneviji da nam, u jednom dersu, na svoj način opiše taj rijetki događaj, plač jednog drveta, jednog stabla za Pejgamberom – plač i jecaj koji su svi ashabi čuli.
A sad da pređemo na sam ders.
Kaže hazreti Mevlana u prvom bejtu ovog poglavlja:
1. bejt
Jedan stub, zvani „Hanane“, (jedno obično drvo, stablo palme, na koje se naslanjao hazreti Pejgamber, petkom, kad bi učio hutbu),
To drvo, zbog rastanka sa Pejgamberom, plakalo je, kao što plaču bića koja imaju razum (ljudi).
1. a
Jednog petka kad se hazreti Pejgamber popeo na novu minberu da prouči hutbu,
stub je zajecao, tako da je to jecanje čuo vas džemat, i staro i mlado!
1. b
Taj plač, iznenadio je sve ashabe.
A stub je plakao i jecao, svim svojim bićem.
2. bejt
Pejgamber ga upita: – O ti stube! Reci mi šta želiš! (Zašto plačeš?)
A stub odgovara: – Duša mi krvari zbog rastanka s tobom!
3. bejt
Ja sam bio tvoj oslonac (kad si držao hutbu), pa si me ostavio,
da sada stojiš na minberu koji su ti napravili.
4. bejt
Odgovarajući mu, Pejgamber ga upita:
– Želiš li postati hurma, pa da Istok i Zapad beru tvoje plodove?
5. bejt
Ili želiš da budeš jedna vitka selvija,
Vječno mlada, svježa i lijepa?
6. bejt
Stub mu na to odgovara:
– Hoću da budem ono čemu nikada neće doći kraj!
Hoću da tebi služim i da se od tebe ne rastajem!
Da me tvoje prisustvo i tvoje svjetlo vječno prati!
Komentar:
Ovaj odgovor jednog drveta koristi hazreti Mevlana da nama gafilima, uputi jedan nasihat. Pa kaže u drugom polustihu:
– Čuj, ti gafile, (ti nehajni i bezbrižni čovječe!)
Čuj ove riječi jednog drveta, jednog panja,
I ne budi nikad manji i niži od ovog panja!
7. bejt
Ono drvo (onaj panj), kad mu je došao kraj, ashabi su kasnije zakopali u zemlju (sahranili ga, kao što se mrtvi sahranjuju);
A na Sudnjem danu, to drvo će ustati iz zemlje, kao čovjek – mu'min, biće proživljeno i unići će u Džennet (da bude blizu Pejgambera). To će mu biti nagrada.
Da se podsjetimo na jedan detalj iz današnjeg izgleda i stanja Pejgamberove džamije u Medini. Na mjestu gdje je stajala ta nekadašnja živa palma, na prostoru između Revzai-mutahere i Pejgamberovog mihraba, nalazi se danas jedna metalna palma, izrađena od mesinga, pa sija kao zlato, i podsjeća nas na ovo zlatno doba. To i naše hadžije mogu vidjeti, ali mnogi ne znaju istorijat te palme.
8. bejt
Čuj ovo i zapamti, o ti, nemarni čovječe!
Allah, dž.š., koga sebi pozove taj ostavi i zaboravi sve ovozemaljsko, sve dunjalučko!
Ovo je bio samo uvod u ovu hikaju. A hazreti Mevlana po svom običaju, prelazi sada u nasihat.
9. bejt
Ko bude obasjan uputom od Allaha, dž.š., taj će naći sigurni put za Ahiret.
Njega neće dunjaluk zanijeti i spriječiti da to postigne i ostvari.
10. bejt
A onaj ko ne bude imao nikakva habera o tajnama (nikakve obavijesti o tajnama nevidljivog svijeta),
Taj ne može shvatiti, kako je jedan panj progovorio! (Kako da jedno drvo jeca i plače?)
11. bejt
Ili će potvrditi i reći: – Tako je! Ali ne iz srca; tek da mu ne reknu da je nevjernik (dvoličnjak), – ako će mu to škoditi (to neshvaćanje govora „mrtve“ materije).
12. bejt
Da se sve stvoreno, (sva prisada, svo drveće), nije pokorilo Božijoj zapovijedi KUN – Budi!
Ove riječi Pejgamberove, na ovom svijetu, ne bi bile uvažene i priznate.
(Ali materijalni svijet, sva živa i neživa priroda, potvrđuje ih svojom pokornošću.)
Izvor: ŠEBI ARUS, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1983., str. 8 – 15.