Ubogi siromasi (مسکینان) su one osobe koje su zbog teškog siromaštva izgubile moć da urede vlastite živote, a to se odnosi na nemoćne, invalide, mentalno zaostale I onesposobljene.
Ljubav prema njima predstavlja znak ljudskog milosrđa i jačanja bratskih veza u zajednici, a pružanje podrške njima predstavlja znak ostvarivanja društvene pravde u zajednici.
Upravo zbog toga u islamskim društvenim zakonima predviđen je dio javnog budžeta i prihoda za brigu o bespomoćnim te osnivanje institucija za njih, što ustvari predstavlja sadaku, kao što se kaže u Kur’anu:
Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku.
Allah je odredio tako!
A Allah sve zna i mudar je.
Važnost rješavanja potreba bespomoćnih tolika je da Bog upozorava na nju, a džehenemlije opisuje između ostalih kao one koji nisu nahranili ubogog siromaha.
Tako, kada se prestupnicima postavlja pitanje:
“Šta vas je dovelo u Džehennem?”, oni odgovaraju: I nismo bili od onih koji su uboge siromahe hranili.
Nasuprot tome, pružanje pomoći i podrške ubogim siromasima predstavlja se kao jedan od puteva spasa od teškoća Sudnjeg dana.
Tako Kur’an poručuje: …Ili ubogoga nevoljnika (nahraniti).
Izvor: “Vrline čestitih u Kur’anu”, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2012.