Pohlepni siromah i lopov
Pohlepni siromah i lopov

Pohlepni siromah i lopov

Bijaše neki siromah koji je od sveg imetka imao samo jednog ovna, pa jednom, kad mu je posve ponestalo novca, odluči povesti ovna u grad i prodati ga. Stajao je na gradskoj pijaci i čekao da naiđe mušterija koja će platiti pristojnu cijenu, i za to vrijeme razmišljao je kako će za novac koji dobije počastiti sebe bogatim ručkom u gradu i novom odjećom.

Jedan lopov, opazivši da je seljak sav zanesen i uronjen u svoje misli, prikrade se i vješto prereza povodac na kome je siromah seljak držao ovna, pa odvede životinju sa sobom. Tek nakon nekog vremena seljak se prenu i shvati da mu je ukraden ovan, pa pođe u potragu za lopovom.

Neki ljudi rekoše mu da su na gradskoj kapiji sreli mladića koji je vodio ovna i da se taj mladić zaputio u polja oko grada, te ovaj siromah odlući potražiti ga. Bio je siguran da lopov nije mogao daleko odmaći, te zato požuri u pravcu kamo su mu ljudi pokazali.

I zaista, uskoro pored jednog bunara u polju ugleda mladića i svog ovna. Požuri se obračunati s lopovom, ali ovaj mu, prije već mu je stigao prići, reče: „Znam da si ljut i srdit, ali molim te da me saslušaš! Kesa puna zlatnika upala mi je u ovaj bunar. U njoj je pet stotina zlatnih dirhema, a ja se plašim spustiti se dolje. Ako izvadiš moju kesu iz bunara, spreman sam ti dati petinu novca!“

„Eh, sto zlatnih dirhema nije malo novca!“, pomisli pohlepni seljak i u tren se prestade srditi na mladića. „Ovan svakako ne vrijedi više od deset dirhema, a sad se samo trebam spustiti u bunar, pa ću zaraditi sto dirhema, a dobit ću svog ovna natrag“, razmišljao je ovaj pohlepni siromah.

Zatvoriše se jedna vrata, a zato se deset drugih otvori,

izgubih onog svog ovna, a sada dobih deset novih!

Seljak onda skide odjeću i oprezno se spusti u bunar. Tražio je i tražio, ali kesu s novcem dolje nikako nije uspijevao naći. Nije, međutim, htio odustati, pa je temeljito pretraživao dno bunara, vjerujući da je ono što mu je mladić ispričao istina.

Za to vrijeme, onaj mladić smota pod ruku seljakovu odjeću, uze, naravno, i onog ovna, pa se brzo udalji.

Nakon nekog vremena, razočaran i umoran, seljak izađe iz bunara. Uhvati se za glavu kad shvati da je mladić opet pobjegao s njegovim ovnom, ali ovaj put ga je čak ostavio i bez odjeće.

Ljut na sebe, seljak sjede na rub bunara i iskreno prizna: „Ne znam da li je gore to što sam bio pohlepan ili što sam bio naivan pa povjerovao lopovu koji me je već jednom pokrao! Ustvari, moja pohlepa je rodila naivnost, jer halapljiva duša htjela je da ono što mladić reče bude istina, pa sam sebe uvjerio u to!“

Umjesto da sam uzeo ovna i vratio se u svoje selo,

zbog gramizivosti sada, eto, dadoh mu i ovna i odjelo;

sumnje nema da je to lopov vičan svom zanatu,

ali pohlepa moja ipak njemu je danas dala platu!

 

 

Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar,  2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 161-162.