Polje čovjekove slobode i volje
Jasno je da čovjek, istovremeno dok je slobodan da gradi svoje psihičko tijelo, mijenja prirodnu sredinu u njemu odgovarajući oblik I gradi svoju budućnost kako želi, ima i mnoga ograničenja, i njegova sloboda je relativna sloboda, znači, sloboda unutar jednog ograničenog okvira. Upravo unutar tog ograničenog okvira on može i odabrati budućnost koja mu donosi sreću i budućnost koja mu donosi nesreću.
Čovjekova ograničenja se ogledaju u nekoliko aspekata:
1. Nasljedstvo
Čovjek dolazi na Ovaj svijet s ljudskom prirodom. Budući da su mu otac i majka ljudi, i on će se nužno i prisilno roditi kao čovjek. S druge strane, otac i majka prenose niz svojih nasljednih
osobina na svoju djecu koje ih nužno i prisilno prate, kao što su boja kože, boja očiju, tjelesne odlike koje se ponekad prenose preko nekoliko koljena. Čovjek nijednu od njih nije odabrao za sebe, već ih je silom nasljedstva dobio.
2. Prirodna i geografska sredina
Čovjekova prirodna i geografska sredina i područje u kojem raste i razvija se, htio on to ili ne, ostavlja niz neizbježnih tragova na njegovo tijelo i dušu. Hladna, topla i umjerena područja, stvaraju posebnu vrstu psihičkog života i morala. Isto je i s planinskim, pustinjskim i drugim predjelima.
3. Društvena sredina
Društvena sredina čovjeka je važan činilac u izgradnji njegovih psihičkih i moralnih osobina. Čovjekov jezik, društvena i građanska kultura i religija su pretežno stvari koje društvena sredina nameće čovjeku.
4. Historija i vremenski činioci
Čovjek u pogledu društvene sredine nije pod uticajem samo sadašnjeg vremena. Prošlo vrijeme te događaji i dešavanja koja su se zbila u prošlosti također imaju značajan uticaj u njegovoj izgradnji. Općenito, između prošlosti i budućnosti svakog bića uspostavljena je čvrsta i neosporna veza. Prošlost i budućnost nisu poput dvije međusobno odvojene tačke, već poput dva dijela jednog neprekidnog toka. Prošlost je zametak i jezgro budućnosti.
Čovjekova pobuna protiv ograničenja
Dok čovjek ne može potpuno prekinuti svoju vezu s nasljedstvom, društvenom sredinom, historijom i vremenom, može se u velikoj mjeri pobuniti protiv njihovih ograničenja i sebe osloboditi okova vladavine ovih činilaca. Čovjek, zahvaljujući snazi razuma I znanja s jedne strane, i snazi volje i vjere s druge, stvara promjene u ovim činiocima, podešava ih prema svojim željama i sam postaje vlasnik svoje sudbine.
Čovjek unutar islamskog svjetonazora
Čovjek i Božija sudbina i predodređenje
Obično se misli da je glavni činilac čovjekove ograničenosti Božija sudbina i predodređenje. Ali mi, obrnuto, nismo spomenuli Božije predodređenje kao činilac ograničavanja čovjekove slobode. Zašto?
Zar ne postoji Božije predodređenje, ili ono nije činilac ograničavanja? Božija sudbina i predodređenje su sigurna i neosporna stvar, ali nisu činilac ograničavanja čovjeka. Božija sudbina podrazumijeva konačni Božiji sud o događajima i dešavanjima, a Božije predodređenje
podrazumijeva odmjeravanje pojava i događaja. S gledišta vjerskih znanosti neosporno je da se Božija sudbina ni na jedan događaj ne odnosi izravno i neposredno, već se svaki događaj ostvaruje jedino putem svojih uzroka. Božija sudbina iziskuje da poredak u svijetu bude uzročno-posljedični poredak. Čovjek, koliko god da posjeduje slobodu razuma i volje i koliko god je ograničen od strane činilaca nasljedstva, sredine i historije, to je u skladu s Božijom sudbinom i u čvrstom uzročno-posljedičnom poretku.
Prema tome, sama Božija sudbina se ne ubraja u činioce ograničavanja čovjeka. Ograničenost koja je Božijom odredbom pripala čovjeku je upravo ona ograničenost koja je proizašla iz nasljednih okolnosti, uvjeta okruženja i historijskih uvjeta, a ne nekih drugih ograničenja, isto kao što je i sloboda koja pripada čovjeku njemu pripala zahvaljujući Božijoj odredbi, ali na takav način da je Božije određenje iziskivalo da čovjek bude biće koje će posjedovati razum i volju, da u ograničenom krugu prirodnih i društvenih uvjeta može sebe u velikoj mjeri osloboditi okova predanosti tim uvjetima te sudbinu svoje budućnosti uzeti u svoje ruke.
Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor, Čovjek u Kur’ anu, Vječni život, sa perzijskog prevela Mediha Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2011, str. 35 – 37