U nastavku hadisa koji prenosi Ebu Zerr Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“O Ebu Zerre, namaz je stub vjere, a ono što (od spomena imena Božijeg) dolazi na jezik je veće; milostinja poništava grijehe, a govor (koji koristi ljudima) veći je od milostinje; post je štit od vatre, a čuvanje jezika je veće; džihad je čast, a borba jezikom je veća čast.”
a) Položaj i vrijednost namaza
Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Namaz je stub vjere. Bez njega bi vjera propala, ali ono što se govori i spominje u namazu – veće je i važnije od drugih djela zato što je zikr u namazu oličenje robovanja i poniznosti roba-vjernika pred Bogom, a njim se također predstavlja položaj Božiji i Njegova beskrajna milost.
Namaz je predstavljen kao stub vjere zbog njegove presudne uloge koju ima u oblikovanju duhovne i vjerske ličnosti čovjeka. Zapravo, namaz otjelovljuje čovjekovu vjeru i usavršava njegov duhovni lik. Zbog toga se u vjerskim učenjima, u kur'anskim ajetima i predajama Bezgrješnih, a.s., ističe da je namaz od izuzetne važnosti.
U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Namaz je najbolji obavezni ibadet (vadžib) poslije spoznaje Boga i prvo za šta će rob biti pitan na Sudnjem danu je namaz. Ako mu on bude primljen, bit će mu primljena i ostala djela, a ako mu ne bude primljen, neće mu biti prihvaćena ni druga djela.”[1]
U vezi sa položajem onoga koji čini sedždu Ali, a.s., kaže:
“Kada bi klanjač znao šta ga od Božije milosti obuhvata, ne bi digao glavu sa sedžde.”[2]
U vezi sa ulogom namaza u čistoti duše i čišćenju srca i psihe od prljavština i pokuđenosti, Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Kada bi nekom od vas ispred kuće tekla rijeka u kojoj bi se svaki dan po pet puta kupao, da li bi mu na tijelu ostala ikakva prljavština?” (Ashab prenosi) “Rekoh: ‘Ne.’ Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Zaista je primjer namaza kao primjer rijeke koja teče; kada god neko klanja, opraštaju mu se grijesi između dva namaza.’”[3]
b) Položaj i vrijednost posta
Poslanik, s.a.v.a., predstavio je post kao štit od džehennemske vatre jer je on sredstvo za uzdizanje i razvoj čovjeka te prepreka šejtanu.
Čovjek posjeduje dušu koja naređuje zlo (nefsi-emmare). Ona ga neprekidno navodi na krivi put i gubljenje duhovnog lika. U vezi s tim Ali, a.s., kaže:
“Za vas najviše strahujem zbog dviju stvari: slijeđenja sklonosti duše i dugih želja, jer slijeđenje sklonosti duše odvraća od Istine, a duge želje čine da se zaboravi na Budući svijet.”[4]
S obzirom na okolnost da je Uzvišeni Bog dobrostiv i da voli Svoje robove, učinio im je dostupnim mnoštvo sredstava da bi se iskupili za nasilja koja su prema sebi učinili i koja su postala uzrok njihove udaljenosti od svete blizine Božije. Jedno od tih sredstava je i post, koji uzrokuje čišćenje duše od posljedica loših djela, podnošenje teškoća i strpljivost u nečinjenju grijeha.
Pored važnosti posta i njegove uloge u samoizgradnji, u nekim predajama se navodi da je za post u određenim danima i mjesecima predviđena posebna nagrada, kao što je slučaj sa postom u mjesecima Redžebu i Šabanu, u kojima su velikani, bogougodnici i učenjaci, imali običaj postiti.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi , Putevi i staze dobra, sv.1, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo 2010., str. 115 – 117.