U periodu džāhilijjeta (tj. prije islama) žena se suočavala sa raznovrsnim oblicima progonjenja i zlostavljanja, ponižavanja i uskraćivanja položaja i prava, pa se njeno stanje nije razlikovalo od roba koji je porobljen. Čak, šta više, način njenoga života se nije mnogo razlikovao od načina života životinja.
Žena je bila u posjedu svoga tutora – oca, brata ili bilo koga drugoga ko je bio odgovoran za nju. U slučaju da je htjela da se uda ili stupi u brak, pitanje njene udaje vraćalo se na njenog tutora, tako da je on bio u mogućnosti da je zadrži u svojoj kući, ne dozvoljavajući joj da stupi u brak, ili da je uda za bilo koga po svome nahođenju, dok njoj nije pružan drugi izbor osim da bude poslušna svome tutoru.
Često su ženska djeca živa zakopavana u zemlju, bez ikakvog grijeha i to stoga što su se oni odgovorni za njih osjećali poniženo zbog ženskog djeteta. Zakopavali su ih i gurali pod zemlju kako bi obrisali sa svoga lica znak i biljeg sramote koju su osjećali. Potom bi se vraćali kućama, hvalisavi i zadovoljni onim što su uradili, smatrajući da su tako uspjeli da otjeraju nesreću, sramotu i poniženje od sebe.
Kur'āni-Kerīm je opisao stanje ovoga čovjeka sljedećim riječima:
وَإِذَا بُشِّرَ أَحَدُهُمْ بِالْأُنْثٰى ظَلَّ وَجْهُهُ مُسْوَدًّا وَ هُوَ كَظِيمٌ يَتَوَارٰى مِنَ الْقَوْمِ مِنْ سُوءِ مَا بُشِّرَ بِهِۚ أَ يُمْسِكُهُ عَلٰى هُونٍ أَمْ يَدُسُّهُ فِي التُّرَابِۗ أَلَا سَاءَ مَا يَحْكُمُونَ
I kad se neko od njih obavijesti o žensku, lice njegovo postane tamno i on bude gnjevan. Skriva se od naroda zbog zla koje mu je javljeno: hoće li je zadržati s prezirom ili je zakopati u prašinu. Bez sumnje je loše to kako prosuđuju! (Kur'an, En-Nahl:58-59)
Ukoliko žensko dijete ne bi bilo živo zakopano u zemlju, onda bi se prema njoj zulum činio i postala bi poput roba, te bi se kupovala i prodavala kao stoka. A ako bi je „zadesila” sreća pa se udala, onda bi se narušavalo njeno seksualno (polno) pravo, pa bi se njen suprug, smatrajući je svojim vlasništvom, loše odnosio prema njoj. A ukoliko bi ostala udovica i tad bi bila ponižavana.
Ženi su bila uskraćena sva prirodna prava kao što su: pravo na sopstveno mišljenje, pravo na obrazovanje, pravo na imovinu i moral. Čak joj se uskraćivalo pravo na život, pa bi se u nekim društvima zakopavala živa sa svojim mužem ako on umre prije nje, ili bi bila živa spaljivana sa muževim tijelom, ili bi kao udovica živjela gorim životom od onoga kojim je živjela prije.
Sve ovo navedeno očigledno je kršenje principa jednakosti u pravima i časti. Prema ženi se nije odnosilo na osnovu principa humanosti, tako da je smatrano da ona nije stvorena ni za šta drugo osim radi čovjeka.
Izvor: Isrā’ Esed, Žena u Kur'āni-Kerīmu – njen položaj, njena prava i propisi koji se za nju vežu, 2011. (1432. H.g.)
Odabrala: prof. Riham Mustafić Preveo: mr. Aldin ef. Mustafić