Nije razvoj stečenog razuma samo postepen proces u kojem je svaki nivo u stvari tek osnova za nadogradnju drugog, višeg nivoa razuma, nego i psihički razvoj mladih i odraslih prolazi isti proces. Ona osoba koja želi da njen razum dostigne veći stečeni razvoj, mora iskoristiti svoj postojeći razum, promišljati o onim temama i sadržajima koji su prikladni za njegovo trenutno intelektualno stanje, te tako ojačati svoj razum i pripremiti ga za dostizanje viših nivoa. Onaj ko nije u stanju iskoristiti postojeći razum zasigurno neće biti ni sposoban uspeti se na viši nivo niti potaknuti sposobnosti koje su skrivene u njegovom razumu.
Hazreti Ali, mir neka je s nim, je rekao: “Onaj ko je nemoćan u korištenju postojećeg nivoa razuma bit će još nemoćniji u korištenju skrivenih sposobnosti i umijeća.”[1]
Odgoj i obrazovanje su trajni procesi i proizvod su svakodnevnih iskustava čovjeka. Čovjek tokom cijelog života pod utjecajem rada i istraživanja neprestano saznaje nešto novo, sa svakom novom spoznajom stiče novu ličnost i s novim stavovima upušta se u nova iskustva iz kojih, neminovno, dolazi do spoznaja drugih, novih stvari. Stoga je u procesu obrazovanja i odgoja svaki korak poticaj na činjenje sljedećeg koraka i uvod u viši i značajniji korak. Prema tome, u definiciji obrazovanja i odgoja kažemo: “To je proces koji iziskuje obnavljanje ili ponovnu sistematizaciju istraživanja, čime se neprestano obogaćuju i produbljuju postojeća, čineći čovjeka snažnijim i sposobnijim za daljnje spoznaje.”
Kada jedno dijete stavimo u odgojno-obrazovni proces, pokušavamo mu ukazati na smisao njegovih ispitivanja različitih stvari i pojava. Što obrazovno-odgojno polje bude šire, to će smisao stvari i pojava u umu djeteta biti obuhvatniji. Naravno da jedno malo dijete ima određenu predstavu o plamenu vatre, ali ta njegova predstava, koja je na početku veoma skučena, u toku rasta postaje sve šira i dublja, da bi se na kraju, putem institucionalnog obrazovnog procesa, pretvorila u predstavu koja ima široko značenje predstavljeno u sklopu nauke hemije.[2]
Očevi, majke i općenito svi odgajatelji i učitelji trebali bi voditi računa o jednoj temeljnoj činjenici, a to je da se pod procesom usvajanja i sticanja znanja ne misli samo na pamćenje suhoparnog naučnog gradiva i sadržaja, nego je cilj tog procesa da djeca i mladi u svakom uzrastu ispravno shvate naučne i nastavne sadržaje i da ih potom u svojim mislima raščlane i prihvate u svom razumu poput hrane.
Postizanje viših stepena savršenstva
Drugim riječima, samo pamćenje naučnih činjenica i ponavljanje školskog gradiva ne mogu ispravno razvijati razum učenika, niti se tako mogu stvoriti svi potrebni uvjeti za intelektualni procvat njihovog razuma, nego je potrebno ispravno shvatiti suštinu sadržaja i uz pomoć svojih odgajatelja i učitelja razmotriti i proučiti sve detalje, te ih potom i praktično primijeniti. Ovakav pristup učenju značajno će poboljšati razvoj razuma mladih i dovesti ih do najvećih visina naučnog i umnog savršenstva. Još prije četrnaest stoljeća cijenjeni islamski prvaci isticali su značaj ovog načina poučavanja, a i današnja pedagogija nam ukazuje na to.
Prenosi se da je Ali, mir neka je s nim, rekao: “Vrijednost spoznaje i razumijevanja stvari korisniji su od vrijednosti ponavljanja, čitanja i učenja napamet.”[3]
Imam Sadik, mir neka je s nim, rekao je: “Jedan hadis ispravno shvatiti bolje je nego hiljadu hadisa naučiti napamet. Niko od vas neće postići stepen spoznaje i razumijevanja (islamskog učenja), sve dok ne shvati i ne spozna različite vidove i oblike našeg govora.”[4]
Prenosi se da je hazreti Ali, mir neka je s nim, govoreći o časnoj Poslanikovoj porodici kao istinskim nasljednicima islamskog učenja, rekao: “Oni su istine vjere islama spoznali snagom razuma i promišljanjem, a sve s ciljem njegova provođenja i izvršavanja, i nisu se zadovoljili samo slušanjem i prenošenjem onoga što su čuli i što su naučili. Mnogo je onih koji govore i prenose nauku, ali malo je onih koji ispravno razumijevaju i provode to u djelo.”[5]
Imam Bakir, mir neka je s nim, je rekao: “Sljedbenici islama u okrilju istinskog učenja i spoznaje istina sadržanih u predajama u stanju su dosegnuti do najviših visina vjerovanja.” [6]
Obrazovanje i odgoj upoznaju čovjeka s prednostima i mahanama njegovih djela i djela drugih ljudi i kroz njih se njegova spoznaja širi i jača, osposobljavajući ga da predvidi posljedice svojih postupaka, da svjesno i budno pristupi poslovima i da u trenucima suočavanja s preprekama i teškoćama ne bude spriječen da traži rješenje i stvaralački pristupi njihovom otklanjanju.
Istinski odgoj i obrazovanje nikada se ne završavaju oblikovanjem slijepih mehaničkih navika ili djela koje su sama po sebi nerazborita i brzopleta, zato š
to ovakve navike i ponašanja ne idu ruku pod ruku sa sviješću, namjerom i htijenjem, a tok obrazovanja i odgoja je svjestan proces.[7]
IZVOR: Muhammed Taqi Falsafi, MLADI, RAZUM I OSJEĆANJA, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1432/2011.