Ukoliko adolescenti obrate pažnju na ove tri temeljne stvari, shvatit će psihičko stanje u kojem se nalaze, dobro će razumjeti nedostatke svoga razuma i nedoraslost svoje misli i osjetit će potrebu za uputom i savjetom razumnog i zrelog čovjeka pa nikada neće ustrajavati na svojim nepromišljenim i nezrelim stavovima i neće pripremati teren za svoju nesreću. Nedostatak razuma adolescenata i njihovo umno rastrojstvo koji se događaju tokom puberteta nisu pojava koja je svojstvena samo jednoj državi ili jednoj rasi. Svi ljudi na čitavoj zemaljskoj kugli suočeni su s tim. Ako nisu u stanju ispravno raščlaniti i analizirati životna pitanja i donositi ispravne i razumne odluke, mladi imaju opravdan izgovor, a to je nezrelost mladalačkog doba i prirodna nedovoljna razvijenost razuma. Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Neznanje mladih je opravdano i oprošteno, a znanje njihovo ograničeno.”[1]
Kažu da u jednoj zapadnoj zemlji postoji poslovica: “Kamo sreće da mladi znaju, a da stari mogu.”
Mladi su zbog svoje tjelesne snage sposobni raditi svaki težak posao, međutim, zbog nedovoljno razvijenog razuma ne znaju šta da rade. Stari zbog svojih godina i stečenog iskustva posjeduju prosvijetljen razum. Znaju šta treba činiti, ali zbog slabosti svog tijela nisu to u stanju realizirati. Hazreti Ali, a.s., u konkretnom stajalištu: “Prosvijetljena misao starih meni je draža od snage mladih ljudi”,[2]
Prednost daje ispravnom mišljenju i prosvijetljenom razumu starih ljudi nad snagom i radikalizmom mladih. Pojedini mladići i djevojke tokom puberteta, kada im se tjelesni organi i ekstremiteti u svakom pogledu razvijaju i poprimaju oblik potpuno odraslog muškarca i žene, čine grešku umišljajući da su u svakom pogledu potpuni i jednaki s odraslim ženama i muškarcima u zajednici. Oni sami sebi govore: “Pa zar se naša ličnost razlikuje od ličnosti odraslih? Zar mi nismo ravnopravni s ostalim muškarcima i ženama u društvu? Zar i mi ne možemo u svakom pogledu da stanemo rame uz rame s njima? Zar i mi ne bismo trebali kao i odrasli da svuda iznosimo svoje stavove i da se koristimo svim društvenim privilegijama?” Ponekad ove neispravne ideje postaju u njihovim mislima veoma snažne i oni zastranjuju u radikalizam i pretjerivanje, tako da ismijavaju odrasle i svim silama nastoje svoje nezrele i nepromišljene stavove nametnuti starijima i natjerati ih da ih prihvate. Oni vide svoju vanjštinu, ali nisu obaviješteni o svojoj unutrašnjosti. Oni vide da su porasli, da su se njihovi organi i ekstremiteti razvili i narasli kao kod njihovih majki i očeva. Oni osjećaju da im se u tijelu probudio seksualni poriv, da sada mogu odabrati sebi supružnika i mogu imati potomstvo. Međutim, još uvijek su neobaviješteni da, s gledišta vjere i nauke, tjelesna zrelost nije isto što i umna zrelost. Mora proći još mnogo godina nakon tjelesne zrelosti ljudi da im i razum dostigne krajnji stepen razvoja i svoju punu zrelost. Sama spolna zrelost tijela nije dovoljna. Potrebno je, također, da i naša misao i osjećanja dostignu svoju potpunu zrelost i spremnost. Naš umni i emotivni razvoj se događa mnogo godina nakon našeg tjelesnog razvoja.[3]
Duhovna premoć očeva i majki i ostalih odraslih muškaraca i žena u društvu nad adolescentima je u tome što je njihov razum dostigao krajnji stepen razvoja i u pogledu prirode i iskustva postigao svoju potpunost, dok jedino što mladi posjeduju jeste spolno punoljetstvo. Njihov razum još uvijek nije punoljetan i nije dostigao svoj potpuni razvoj.
Izvor: Mladi, razum i osjećanja, preveo: Nihad Čamdžić, fondacija „Mulla Sadra“, 2011 Sarajevo, str. 95-96.