U ovo naše vrijeme progona, muhadžirluka, sa svih strana i na sve strane Bosne, i dalje, onamo daleko, naumpade mi jedan zgoda sa Agan-efendijom Jakupovićem koju mi je ispričao Hadži-Šeher, čije je pravo ime h. Hadžo Šeherćehajić, Krajišnik bez ostatka i poznati putnik od Bosne do Mekke uz usputna zadržavanja u Turskoj. Sve do ovoga rata Hadži-Šeher je provodio svake godine po dva-tri mjeseca po Turskoj, koju je prokrstario uzduž i poprijeko, po čemu je zaslužio epitet našeg ovovremenskog Ibn Batute.
Hele, zima je već uzimala dobra maha, osvojile suhomrazice, a treća je godina rata, 1943. Šunjala se oskudica, bijeda i boleštine. U Banjoj Luci je osvanuo pazarni dan. Zavrijevalo je već kao u mravinjaku, a Agan-efendija, znani ranilac i poslenik oko muhadžirskih muka, zaustavio se ondje, na vrhu nekadašnjeg bezistana, gleda u hitro promicanje ljudi da čim prije stignu na pazar, prodaju ili kupe za vremena. Gleda i susreće se pogledima sa mnogim znancima, pozdravlja se klimanjem glava uz mutan i upitan osmjeh. Agan-efendija je veoma poznat, ovdje je završio Okružnu medresu, bio nekoliko godina po hodžalucima sve dok na njega nije bacio oko njegov muderris a sada muftija, prepoznavši u njemu onakvog hodžu kakav bi mu odgovarao za tajnika Muftijstva u Banjoj Luci.
Sada je bio najodgovorniji čovjek za muhadžire. Stoji on tako kao u kakvoj neprilici, neodlučan da bilo kuda krene. U ušima mu još odzvanjaju muftijine riječi kojima se divio i koje on sam nikad ne bi onako oštro mogao, a valjda ni umio, izgovoriti. „Ne, ne more to tako, efendum“, ljutito je gotovo vikao muftija u uho nekom općinskom ili sreskom funkcioneru,“ kako vi to zamišljate, vi i vaše hanume u svili i kadifi, a muhadžirska sirotinja gladuje, nejma ni hljeba a kamoli mrsa i mesa! Sram vas budi, znate li vi šta je govorio Božiji Poslanik, s.a.v.s.: „Haram ti je zakonačiti u vlastitoj kući ako znaš da ti komšija nije večer’o i nahranio svu ostalu čeljad! Čuvaj se Boga, efendum!…“
Pa se Agan-efendija pitao: da li je učinio on osobno sve što je mogao za nesretnike koji su bili povjereni njegovoj brizi? Misli i okreće se tamoamo, pogleda nekuda kao da je očekivao kakvu providnost iz kozmičkih tišina da mu prosvijetli pamet, da ga uputi kako da što izdašnije pomogne nevoljnicima. I pogleda u onaj svoj prazan zembilj u rukama i kao čudi se odakle mu?!
Do ušiju mu dopiru povici prodavaca, pozivanje da se uzme ibret od dobrote robe koju prodaju. Nema dovoljno žitarica pa se prodaje i sjeme metljike. Prodavac uvjerava vikom kako je od metljike najbolja pura! Drugi opet, poput ženskinja, nose na glavama podugačke table po kojima su poredane pole tikve budimke, sad izvađene iz pekare. Puše se na suhomrazici, mame toplinom. I prije nego su kročili nogom na poprište pazara izvikuju: „Navali, narode, da vidiš šta je – med!“
A Agan-efendija opet pogleda u svoj prazni ceker nekako snuždeno i odlučuje se da i sam krene na pazar, druge nije, da štogod kupi ako s mirom želi ženi na oči. I samo što nije krenuo a odozgo, od vakufske palate, pomoli se Salih Žiško, staretinar. Ušico na njega pogledom ko sretnik koji ugleda izgubljenu stvar. Priđe Agan-efendiji zadihan, spusti onaj teži ceker na tle i nazva selam. I ni pet ni šest pređe na stvar.
– Daj, veli, sto kuna, hitno mi treba! Agan-efendija pogleda predase ko stidna nevjesta. Vidi sad, misli, baš se premišljao da ide do Saliha i onako usputno (kako je postupao i s drugima) da ga podsjeti na muhadžire kao bio je tu i tu pa, eto, navrati malo da se vidi i to za muhadžire jer i on, Salih, bezbeli ima kojekakvih briga pa smetnuo s uma… Nije da nije veliki sevap pomoći im već je po njegovu mišljenju i farz! Tu će se malo onako protegnuti da bude što uvjerljiviji! Kad priđe, ispade da Salih od njega traži pozajmicu. Nekako se snuždi. Nije zbog tih sto kuna već, eto onako…Srećom imao je sto kuna te mu ih dade. Šutke. Allahselamet!
Salih nijednu ne prozbori već odjuri bez riječi.
Asli ovo teško vrijeme mijenja i ljudske naravi, pomisli Agan-efendija i, ako će čovjek pravo reći, dovodi u pitanje i uljudnost! Gledao je još malo za Žiškom koji se žurno udaljavao i šaptao: Daj, Bože, da mu ne bude kakva velika nevolja koju ni kazati nije mogao. Nije zar za kazivanje? Pa da, u ovome vaktu nije sve ni za telalenje…Subhanallah!
Okrenu zatim i on na pazar da štogod kupi. Kupiće što mogne, odnijeti kući, a poslije podne namaza, krenut će u obilazak svojih štićenika da vidi s kakvim se nevoljama hrvu.
Najviše izbjeglica bilo je u Medreskoj džamiji. To su oni o kojima se on isključivo brinuo. Ovi nisu imali nikoga svoga pa ni dalje rodbine u čaršiji. Bog, dž.š., i on, Agan-efendija, su im bili sve! Pošto uđe u džamiju, zapahnu ga neugodan vonj ljudskih tjelesa. Brujalo je kao u košnici. Žene se dovikuju, galame na dječurliju koja se „zalijepila“ za veliku peć – bubnjaru postavljenu nasred džamije, ali malo koristi. Prozebla djeca ne haju, žene sve manje galame pošto su opazile Agan-efendiju.
Priđe staroj Havi. Ona mu je bila najveća briga. Bila je u poodmaklim godinama, suhonjava ali, srećom, živahna i okretna kao čigra. S njome je još troje sitne unučadi dvije joj snahe i dvojica sinova listom izginuli u svojoj avliji negdje u okolini Glamoča. Od četnika. Prijateljski joj se osmjehnu, neveselo i s vječitom brigom u dobrim očima.
– E, more li se, Havo? Jeste li šta dobijali od općine?
– Jok, Agan-efendija lijepi! – uzvrati pogledavši ga iskosa kao da pita: Šta je tebi, bolan ne bio, misliš da oni to tako daju, a naglas dodade: – Već neka nami Boga dragoga i dobrih ljudi… De, sjedi, dina ti, podmetnu na tronožac nekakvo jastuče, pa da popijemo kahvu. Dade mi jedna hanuma više od dva peciva prave, Bog joj dao svako dobro…Eno, voda samo što nije pokipila u furuni, sad ću ja…Biće mi baš makbul.
Nije imao kud već sjede ne zbog kahve već iz uljudnosti i da učini starici na volju.
– Znači bude i dobrih ljudi pa štogod pomognu?
– Nejma, bolan ne bio Agan-efendija nijednog utorka a da meni i Nuri ne uvrati Salihaga Žiško… I sto kuna meni a stotinu Nuri! Taki je taj Salihaga, muhadžirska majka pa eto… Upita se samo, tutne u ruku pare i – preko vrata. Zovi ti da sjedne, moli, jok, ode, veli, dućan mu zatvoren. E, vala na onu ruku insana nisam u životu vidila, Bog mu Džennet lijepi dao! Od tebe i Salihage nejma mi se ko draži pomoliti, dragi Agan-efendija, dina mi, eto! A tebi šta će dopasti od dragog Allaha ja mislim hesaba nejma! Da nije vas dvojice ne znam živa šta bi sa ovom dječurlijom. Tako se Nura i ja namirimo pa da smo siti, jesmo, fala dragome Bogu siti i u toplom…
Slušajući ovu staru, zahvalnu muslimanku, čija je snaga vjere bila u mirenju s onim što je dolazilo od Boga, Agan-efendijina duša se prokrti, nešto u njoj vedro zatitra a prsa mu se napuniše lagodnošću od mrve lahkoće života. Izašao je iz džamije zasuzitih očiju i s olakšanjem na srcu. Kad mu je Salih Žiško vraćao sto kuna, nije se usudio ni da mu u lice pogleda od stida zbog onih misli u trenutku kada mu je davao novac. I nikad nije kazao Žiški da je saznao kuda je otišla njegova pozajmica. Plašio se da ne umanji ljepotu i vrijednost prijateljeva dobročinstva.
I Hadži-Šeher zašuti a zatim sa sjetom u glasu reče: „Ima još ljudi ko što je Žiško, susretao sam se s njima, ali krišom činiti dobro drugome, takih je brate, malo na zemlji. Tobe ja Rabbi, na njihovoj dobroti stoji svijet!… Bog im Džennet dao a ni mene ne zaobišo!“ – namignu stari šeret i nasmija se s nekom finom zlobom u glasu te nastavi sa svojim vjerskim reminescencijama.
(Ejub Todorovac, Pozajmica za Džennet, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 29-34.)