Jedan od najdjelotvornijih i najkonstruktivnijih načina reagovanja na djetetove poruke o osjećanjima i problemima je „poziv da se kaže još više“. Takve reakcije ne saopštavaju nikakve ideje ili sudove slušaoca, već pozivaju dijete da sa slušaocem podijeli svoje ideje, sudove i osjećanja. Ona otvaraju „gvozdana vrata“, pozivaju na razgovor. Najjednostavnije među njima su sljedeće:
„Vidim.“
„Stvarno!“
„Oh.“
„Hm, hm.“
„Ma nemoj!“
„Ma šta kažeš!“
„Ne šališ se?!“
„Zanimljivo.“
Druge su nešto eksplicitnije i podrazumijevaju poziv na razgovor, poziv da se kaže više:
„Pričaj mi o tome.”
„Volio bih da to čujem.“
„Reci mi malo više.“
„Voljela bih da čujem kako ti na to gledaš.“
„Da li bi željela da razgovaraš o tome?“
„Razmotrimo to.“
„Da čujem šta ti na to imaš da kažeš.“
„Ispričaj mi cijelu priču.“
„Reci, slušam te.“
„Rekao bih da o tome imaš šta da kažeš.“
„Izgleda da ti je to važno.“
Te „prave riječi koje otvaraju gvozdana vrata“, ili pozivi na razgovor drugoj osobi mogu da olakšaju razgovor. One ohrabruju ljude da počnu priču ili da je nastave. One su kao „dobačena lopta“, ne djeluju kao da ste mu oteli loptu, da saopštavate svoju poruku, zapitkujete, dijelite savjete, podučavate, morališete i slično. One drže vaša osjećanja i misli izvan procesa komunikacije. Reakcije djece i adolescenata na te jednostavne iskaze iznenađuju roditelje. Mladi su time ohrabreni da priđu bliže, da se otvore, da bukvalno prospu svoja osjećanja i ideje.
Kome ne bi prijale ovakve poruke?
Koja odrasla osoba se ne bi osjećala dobro kada joj druga poruči da je vrijedna pažnje, cijenjena, prihvaćena, značajna, zanimljiva?
Djeca se u tom pogledu nimalo ne razlikuju. Ponudite im verbalni poziv, a onda se sklonite sa puta njihove eksperimentalnosti i eksplozije. U tom procesu biste mogli nešto saznati i o njima i o sebi te tako poboljšati komunikaciju i uopće odnos sa djetetom.
Izvor: Tomas Gordon, Umeće roditeljstva – kako podizati odgovornu decu, Kreativni centar, Beograd, 1998, str. 47-48.