Učitelj se, također, može kažnjavati i to u slučajevima kada on preuzme obavezu podučavanja i odgoja učenika, a praktično ne može na dobar način to učiniti, ili može, ali ne ispuni svoju vjersku obavezu u pogledu poduke i odgoja što ima za rezultat da učenici ostanu uskraćeni za poduku.
U pretpostavljenom slučaju ne samo da učitelj ostaje uskraćen za materijalnu nadoknadu već biva i kažnjen, jer nije radio sukladno svom ugovoru sa skrbnicima djece.
Također, ako bude ustanovljena učiteljeva nesposobnost, površan pristup i neispunjavanje obaveza, on biva otpušten sa posla. Učitelj koji se prihvati poduke i odgoja djece ne treba da se za vrijeme časova bavi nekim drugim zanimanjima, jer je on unajmljen od strane skrbnika djece i to vrijeme on ne može koristiti za lične i neke druge poslove.
Na temelju toga Ibn Sahnūn kaže: “Učitelj za vrijeme trajanja nastave ne može napuštati čas radi ispraćaja dženaze ili radi obilaska bolesnika.”
Čak u tom vremenu on nema pravo pisati knjige iz područja vjerskog prava ili nečeg drugog.
Naravno, u trenucima kada su učenici zauzeti pisanjem ili diktiranjem jedni drugima i ne postoji potreba za učiteljevom pažnjom, tada nema problema da se učitelj posveti i nekom drugom naučnom radu ili da ne radi ništa, jer to nije u suprotnosti sa njegovom obavezom proisteklom iz ugovora za predavanje.
Budući da je po ugovoru predavanje obaveza učitelja Ibn Sahnūn smatra da se on ne treba pomagati učenicima u vođenju nastave, a što će nanijeti štetu njegovoj nastavi ili neće biti koristi od nje, pa čak i u opravdanim slučajevima kada učitelj privremeno ne može prisustvovati nastavi, on treba odabrati ličnost poput sebe za zamjenu i njoj dati novčanu nadoknadu.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.