Predaje o postanku džamija, njihovih naziva i obilježja u Sarajevu

U narodnu predaju su ušle mnoge sarajevske džamije. Kao i većina drugih ova pričanja pojavljuju se u dva osnovna oblika – kao nesižejne obavijesti i kao više ili manje sižejno uobličeni tekstovi. Jedan broj obavijesti je sadržan u sižejnim tekstovima, dok drugi, veći nema razvijenijih paralela. Ove posljednje su rodovno historijske predaje koje saopćavaju identitet osnivača pojedinih džamija i obično ih dovode u vezu sa značajnim i poznatim historijskim ličnostima. Šejh Bagdadijin mesdžid i džamiju Vekil-harač su po predaji osnovali vojnici sultana Mehmeda II koji su nakon osvajanja Bosne ostali u Sarajevu. Za džamiju Vekil-harač ili Hadžijsku priča se i da ju je osnovao intendant (vekil-harč) Husrev-bega.[1] Džamiju Magribiju je osnovao nekakav šeh iz „Magriba, tj. sa zapadne turske strane“, koji je u Sarajevo došao sa Isa-begom, prvim bosanskim namjesnikom.[2] Prvi, ili po nekim predajama drugi bosanski namjesnik bio je neki Nesuh-beg, koji je također osnovao sada već nepostojeću džamiju u blizini Latinske ćuprije.[3] Jedna tradicionalna obavijest sadrži podatak da je prvu sarajevsku džamiju osnovala žena, Haseći Hava, supruga carskog hasećije, ubirača poreza sa carskih hasova.[4] Zabilježena je i druga varijanta ove predaje po kojoj je Haseći-hattuna bila trgovkinja. Kada je jednom trgovala, propadnu joj konji u blato i ona odluči da na tom mjestu podigne džamiju.[5]

Nije zabilježen veći broj predaja o Husrev-begovoj džamiji, najvećoj i bez sumnje najpoznatijoj u Sarajevu. Njen osnivač je kao jedna od najznačajnijih ličnosti u historiji grada isuviše poznat da bi se predaje bavile njegovim identitetom ili položajem. One sadrže sjećanja druge vrste. Pored ostalog pamte i neke njemu bliske ličnosti. Kratka predaja o postanku džamije pamti njegovog zarobljenika, a potom prijatelja Murat-bega Tardića, kojem dodjeljuje i značajnu ulogu u podizanju džamije. U njoj je saopćeno da je Husrev-beg umro prije nego što je sagradio džamiju, pa je posao završio njegov rob Murad-beg.[6] Sižejne predaje vezane za Husrev-bega imaju, međutim, općiji karakter. Druga predaja vezana za njega i njegovu džamiju predstavlja, ustvari, transformiran i temi prilagođen pripovjedni siže sa zadavanjem teških zadataka. Oblikovana je po tradicionalnom obrascu trostruko ponovljenih pitanja i odgovora, pri čemu postavljeno pitanje predstavlja svojevrsni test religiozne upućenosti.[7] Prije nego što je započeo građenje, Husrev-beg postavlja pitanje neimarima šta treba napraviti pri podizanju džamije. Dva neimara su pogubljena jer njihovi odgovori nisu zadovoljili Husrev-bega. Treći neimar daje odgovor koji najviše odgovara duhu islamskih vjerskih propisa, biva nagrađen i povjeri mu se podizanje zdanja.[8]

Nešto veći broj predaja govori o Carevoj džamiji. Priča se da ju je podigao Isa-beg i kasnije, u vrijeme osvajanje Bosne, poklonio sultanu Mehmedu II. Otuda se džamija zove Carevom. Isti sadržaj se vezuje i za Husrev-bega.[9] Predaja o Husrev-begu kao osnivaču Begove i Careve džamije sačuvale se u više varijanata. U njoj se nazire eksplanatorna tendencija jer pokušava da pruži objašnjenje za nesaglasnost između veličine i izgleda ovih džamija i  njihovih naziva. Prema rangu označenom u nazivu, Careva džamija bi morala biti veća i ljepša. Predaja kaže da je Husrev-beg napravio veću za cara, a manju za sebe. Car mu, međutim, nije vjerovao pa je za sebe zatražio onu koju je Husrev-beg sebi namijenio.[10] U drugoj varijanti careva nepovjerljivost je zamijenjena klevetom: neko je optužio Husrev-bega da je na svojoj džamiji „načinio za basamak veću munaru od Careve“, zbog čega car zatraži zamjenu.[11] U trećoj varijanti uopće nema zamjene. Husrev-beg je za sebe sagradio veću džamiju, ali je na Carevoj munara nešto viša. Kada je pozvan na odgovornost, pokazao je da je visinom munare i većim brojem stepenica caru dao dužnu prednost.[12] Slična predaja je zabilježena u Štipu, ali njen povod nije nesklad između veličine i naziva, već nesaglasnosti između položaja i naziva. Džamija Husamudin-paše stoji na vidnom mjestu, a džamija cara Murata ispod nje.[13]

Careva džamija ima i druge manje uočljive karakteristike koje su poslužile kao povod za nastanak nekoliko predaja. U jednoj se priča da su „pod mihrabom i papučlukom Careve džamije pokopana dva brata, putnika, dvije stotine godina prije Fetha“. Došli su iz različitih krajeva, sastali se na mjestu današnje džamije i odredili mjesto gdje će biti ukopani da bi docnije nad njima bili džamijski „mihrab i papučluk“. Oznaka na ulazu podsjeća na mezar jednog od njih.[14] Ovaj dokaz vjerodostojnosti ujedno je povod iz kojeg je izrasla predaja, u njoj se pojavljuje motiv proricanja budućih zbivanja, karakterističan inače za predaje o evlijama, u kojima se javlja samostalno i predstavlja osnov sižea. Ovdje je, međutim, upotrijebljen u funkciji objašnjenja obilježlja džamije. U Varatanovićevoj usmenoj varijanti nema ovog motiva. Zamijenjen je historijskim sadržajem: oznake – ovog puta udvostručene, podsjećaju na mezare dva brata poginula prilikom osvajanja grada. Promjenom sadržaja predaja je racionalizirana, pa se pojavila potreba da se uz smisao oznaka protumači prilično neobičan položaj mezara. U tu svrhu Varatanović koristi podatak da je prije sadašnjeg zdanja postojala druga i drugačija džamija uz koju su braća ukopana. Ovu činjenicu je prethodno spomenuo u uvodnom dijelu kazivanja. Na taj način su dijelovi naizgled posve amorfnog kazivanja dovedeni u logičnu i funkcionalnu vezu. Varatanović, međutim, naknadno uvodi u tekst predhistoriju dva brata. Rođeni su u vrijeme kada još nije postojala džamija, s druge strane nepremoštene Miljacke. Majka je jednog prenijela preko rijeke i spustila na mjesto budućeg mihraba, na kojem je mnogo kasnije ukopan. Drugog nije uspjela prenijeti jer se  idući po njega utopila. Braća su odrasla i kasnije ukopana na označenim mjestima. Izgleda da je ovo zapravo još jedna varijanta predaje o oznakama Careve džamije. U njoj se naziru elementi čudesnog, ali je Varatanovićevo pričanje nepotpuno i dosta nejasno. Zabilježena je još jedna predaja koja tumači smisao oznaka na mihrabu ove džamije. Za Carevu džamiju je za slučaj hitne potrebe uvakufljen skupocjen dragi kamen. Ovu dragocjenost je jednom ukrao čistač džamije, ali je pronađena i ukopana u zid džamije. Dva znaka u zidu mihraba označavaju mjesto gdje je zakopan kamen. Bilješka objavljena uz tekst rasvjetljava dosta neobičan sadržaj predaje, jer sadrži poodatak da se običaj zakopavanja dragocjenosti u džamijski mihrab još čuva u Kairu.[15]

Jedna predaja tumači i izvjesne karakteristike džamije Sagrakči hadži Mahmuta na Ulomljenici. Sadrži motiv kojim se obično objašnjava  neobičan i karakterističan izgled kakvog prirodnog lokaliteta. U predaji se, naime, kaže da narod vjeruje da su udubine pri munari ove džamije otisci prsta Đerzelez Alije.[16]

Predaje o postanku nekih sarajevskih džamija zasnivaju se na varijacijama nevelikog broja tradicionalnih motiva. To su motivi vilinskog (demonskog) poklona, pronalaženja skrivenog blaga i savjeta ili informacije primljene u snu. Predaja o osnivanju džamije Hasana Buzadžića zabilježena je u dvije varijante. Prema jednoj je neki Hasan, sarajevski buzadžija, ima običaj da ranim jutrom prodaje bozu u banji. Jedne noći, zbog jasne mjesečine pomisli da je već svanulo i ode u banju gdje susretne vile. One popiju njegovu bozu i plate mu tako što u prazne posude naspu „cimenu“ bijelog luka. Ujutro, buzadžija ustanovi da se u posudama nalazi zlato. Stečenim blagom podigne džamiju.[17] I druga varijanta sadrži isti motiv, motiv tobože bezvrijednog vilisnskog dara.[18] Oblik poklona i demonska bića su, međutim, izmijenjeni. Umesto lukovine pojavljuje se pijesak, a umjesto vila džini.[19] Prema komentaru sakupljača H. Kreševljakovića, predaja je u vezi sa narodnim vjerovanjem da se u hamamu noću okupljaju šejtani i džini. Vjerovanje se sa svoje strane temelji na islamskom učenju koje je iz arapske tradicije preuzelo ove demone velike čudesne moći i preobrazilo ih u dobre i zle duhove.[20] Promjenom aktera i oblika poklona ne iscrpljuju se sve razlike između dviju varijanata. Uvodni dio prve varijante, u kojem junak pogrešno procjenjuje doba dana, predstavlja neku vrstu tradicionalne motivacije kojom se u pravim demonološkim predajama opravdava junakov odlazak na opasna noćna mjesta, gdje se okupljaju neblagonaklona demonska ili preobražena ljudska bića.[21] U drugoj, Kreševljakovićevoj varijanti u uvodu se ističe buzadžijina želja da podigne džamiju u slučaju da dođe do za to potrebnih sredstava. Time poklon demonskih bića prestaje biti slučajnim događajem i dobiva svojevrsno opravdanje u junakovom karakteru, odnosno njegovoj pobožnosti. Ovo donekle podsjeća na čudesnu povezanost zbivanja u bajci, gdje junakova dobrohotnost, obavezno predstavljena kroz radnju a ne preko junakovih emocija i stavova, biva nagrađena tako što mu obezbjeđuje pomoć nadnaravnih bića, magično sredstvo ili magičnu moć. Pored ovoga, prva varijanta sadrži dodatnu epizodu koja govori o nastanku česme zvana Feredžuša, koja stoji uz džamiju Hasana Buzadžića. Stečenim blagom buzadžija je podigao džamiju i ženi „srezao“ feredžu. Žena mu, međutim, prigovori što uz bogomolju nema česme i, kako buzadžija nije imao više novaca, ona se odrekne feredže radi podizanja česme.

Motivi susreta sa demonskim bićem u demonološkim predajama sami za sebe predstavljaju osnov sižea. Tada je akcenat pripovijedanja stavljen na čovjekov doživljaj onostranog. U sarajevskim predajama ovaj motiv ima drugu, podređenu funkciju. Susret sa vilama ili džinima ne izaziva kod junaka nikakvu reakciju; on je u prvi mah jedino razočaran nagradom. Nagrada ne služi materijalnom uzdizanju pojedinca ni ostvarenju njegove lične sreće, već se njom, u skladu sa običajno-religioznim normama, doprinosi općim potrebama podizanjem džamije ili česme, čime se stiče i opće priznanje i poštovanje. Isti je slučaj sa motivima zakopanog i nađenog blaga. I oni se obično pojavljuju samostalno, ali u predajama o sarajevskim džamijama imaju istu funkciju kao i susret sa demonskim bićem i dobivanjem poklona od njega. Pronađeno blago omogućuje do tada siromašnom pojedincu da dizanjem zadužbine  doprinese općoj koristi i uzdizanju. Predaje o postanku džamija Sinana Kečedžije, Čovan Hasan Vojvode i Muslihudina Čekrkčije sadrže ovaj motiv.[22] Predaja kaže da je Sinan bio kozar i da je čuvajući koze sa bratom Mehmedom pronašao blago i podigao džamiju. Brat je svojim dijelom novca sagradio Kozju ćupriju.[23] U varijanti H. Varatanovića pojavljuje se samo Sinan i pripisuje mu se osnivanje džamije i podizanje ćuprije. I Čoban Hasan je bio pastir. On, međutim, nije jednostavno naišao na blago, nego je i ne znajući ispunio uvjet potreban za njegovo nalaženje: na kamenoj ploči je tukao uši i kada je istukao četrdeset i jednu uš, ploča se rastvorila i ukazalo se blago. Ovaj element predaje povezan je sa narodnim vjerovanjima po kojima je prinošenje određene žrtve prijeko potreban uvjet da se do blaga dođe.[24] Ovakva vjerovanja sa svim svojim regionalnim i lokalnim varijacijama predstavljaju podlogu tradicionalnog motiva o prinošenju žrtve pri otkopavanju blaga.[25] Predaja o Čekrkčijinoj džamiji ima složeniji sižejni sklop zasnovan na motivu blaga otkrivenog u snu.[26] Čekrkčija je pravi čekrke „a uz to imao kravu i prehranjivao se“. Jednom usnije oca, koji mu naloži da kravlju kožu odnese u Dubrovnik, tamo je proda i za svaku dlaku naplati po dukat. Čekrkčija izvrši u snu primljeni nalog ali ne uspije prodati kožu, već od nekog dubrovačkog trgovca sazna za blago zakopano u njegovom vlastitom dvorištu. Vrati se kući, otkopa blago i podigne džamiju.

Jedna grupa predaja o džamijama zasniva se na varijacijama motiva savjeta ili informacije date u snu.[27] Uvođenjem i variranjem ovog motiva izgrađuju se sižejne predaje obično vrlo jednostavnog, ali ponekad i nešto složenijeg sižejnog sklopa. Primjer vrlo jednostavnog, tek naznačenog sižea predstavlja predaja o nastanku džamije u Ćebedžijama. Podigla ju je  nekakva djevojka kojoj se „u snu prividjelo“ da osnuje džamiju, pa je prodala svoje ruho i izvršila u snu primljeni nalog.[28] Nešto je složenija predaja o obnovi džamije Hasana Buzadžića, zabilježena u dvije varijante. U njoj ne sanja sam donator, Derviš Halač, već druga osoba koja mu zatim saopćava sadržinu sna. Osim toga, snovi u ovim tekstovima ne sadrže direktne poruke, već predstavljaju neku vrstu alegoričnih slika. Poznati sarajevski mualim (učitelj) Leco Topal-hodža sanja da je Derviš Halač kupio Buzadžijinu džamiju, ili prema drugoj varijanti, sanja da se pred ovom džamijom prodaje mjesto u raju i da ga je kupio Derviš Halač.[29]

Opšti motivi vezani za san, koji se pojavljuju i u drugim tematskim skupinama, donekle se zasnivaju i na određenim vjerovanjima Bošnjaka. Prema navodima Antuna Hangija „muslimani vjeruju da se mrtvi može čovjeku u snu prikazati, da mu što javi ili da ga umoli, da se za njega Bogu moli. Isto tako može mrtvi javiti, što Bog od čovjeka traži, a može mu dokazati kakovu sreću ili nesreću, koja ga čeka. Ljudima se mogu ukazati samo dobri dusi, koje narod zove ‘dobri’. Dobri dusi jesu oni ljudi, koji su u džennetu, koji su dakle u milosti Božijoj preminuli“.[30] Ovo vjerovanje nije relevantno za netom prikazane primjere, ali je očigledno da je uticalo na uobličavnje osnovnog motiva u predaji o Čekrkčijinoj džamiji, gdje sanjanu poruku saopćava donatorov preminuli otac. Ono je manje ili više ugrađeno i u neke druge predaje o kojima će biti riječi u okviru prikaza ostalih tematskih skupina.

Preostale predaje o podizanju džamija ne sadrže internacionalne motive i vrlo su kratke i jednostavne. Jedna od njih govori opet o osnivanju Čekrkčijine džamije. Džamiju je počeo graditi zanatlija koji izrađuje čekrke, ali je nije dovršio jer mu je nestalo novaca. Rad je nastavio terzija, a okončao tek treći dobrotvor.[31] Istom tipu pripada i predaja o nastanku Terzibašinog mesdžida. Donator je u njoj terzija koji tek u trećem pokušaju uspije završiti džamiju.[32] Tri sarajevske džamije imaju u nazivu riječ sarač: Sarač Alijina, Sarač Ismailova i Sarač Hajdareva. H. Varatanović priča da su ih sagradila tri brata sarača i da je najstariji napravio najneugledniju, ali je zato za njeno izdržavanje ostavio najveća sredstva.

U Sarajevu postoji nekoliko džamija koje su poznatije po narodnim nego po zvaničnim nazivima. Nekoliko kratkih predaja objašnjava nastanak ovih naziva. Pribjegnuta džamija je jedinstvena po tome što joj je munara odmaknuta od džamijske zgrade. Priča se da se munara preko noći sama odmakla od džamije, da je „pribigla“.[33] Ovo je dosta raširen motiv: priča se, naprimjer, o crkvama koje su preko noći promijenile mjesto.[34] Oborena džamija zapravo ne postoji jer se odavno srušila. Za nju se priča da je jednu noć propala, ili, opširnije da se srušila zbog grubog skrnavljenja svetinje molitve i bogomolje: „Jedan vlah praveći se da je musliman dođe klanjati u ovoj džamiji. Klanjajući mu upadne prst među tahte. Mučeći se da oslobodi prst, ispusti vjetar, a džamija puna pobožnih ljudi odmah propadne.“[35] Uzdužna greda Nategnute džamije ili Nateguše bila je kratka, ali su je neimar i osnivač Božijim ’emerom’ nategli.[36] Drugi naziv za Buzadžijinu džamiju je Ćabenska džamija. Naziv se objašnjava time što je Buzadžija na hadžiluku izmjerio islamski sveti hram Ćabu i prema njegovim dimenzijama sagradio svoju džamiju.[37] Tri predaje objašnjavaju postanak naziva Bijela džamija. Jedna ima pseudohistorijski sadržaj po kojem je ovu džamiju podigao nekakav bijeli paša, koji je sagrado i vratničku Bijelu tabiju. Druga sadrži jednostavno objašnjenje da je ova džamija jednom tako okrečena da u Sarajevu nije bilo bjelje džamije. Treća je nešto opširnija ali opet vrlo jednostvna. Predstavama vezanim za islamske religioznoobredne norme prikazuje kontrast između ove i drugih džamija. Čovjek koji je krenuo na molitvu, u nekoliko džamija zatekne imama i vjernike nepropisno obučene. Tek u Bijeloj džamiji je sve bilo u redu – „bijelo“, dok je drugdje bilo „crno“.[38]

Nehotičnim prekršajem vjerskih pravila objašnjava predaja postanak džamije Pelteka Husamudina. Njen osnivač je jednom zakasnio na jutarnju molitvu, pa je zato odlučio da podigne džamiju u vlastitom dovorištu. Predaja sadrži i neku vrstu dokaza istinitosti, koji je vjerovatno i poticaj za nastanak predaje: priča se da je osnivač živio u kući što i danas stoji odmah uz džamiju.[39]

(Narodna predaja u Sarajevu, Sarajevo, 1986, str. 58–64)

Izvor: Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, usmena književnost, knjiga II, IK „Alef“, Sarajevo, 1998, str. 693–700.