Uzvišeni Allah odredi da čas susreta s Mûsāom bude kad se napuni trideset noći, i dopuni ih sa još deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći.
Mûsā je bio rekao bratu svome Hârūnu:
„Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!“
I kad Gospodaru Mûsā dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče:
„Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!“
„Ne možeš me vidjeti“, reče Allah, „ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!“
I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Mûsā se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče:
„Hvaljen neka Si! Kajem Ti se, ja sam vjernik pravi!“
„O Mûsā“, reče On. „Ia sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!“
I Gospodar njegov na pločama napisa pouku za sve, i objašnjenje za svašta.
„Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše.“
„A zašto si prije naroda svoga požurio, o Mûsā?“
„Evo ide za mnom“, odgovori on, „a požurio sam Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.“
„Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli“, reče On, „njega je zaveo Samirija.“
I Mûsāse narodu svome vrati srdit i žalostan.
„O narode moj“, reče, „zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!“
„Nismo prekršili dato ti obećanje od volje svoje“, odgovoriše. „Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.“
A to isto uradio je i Samirija, pa im je izlio tele koje je davalo glas kao da mûče, i oni su onda rekli:
„Ovo je vaš Bog i Mûsāov Bog, on ga je zaboravio!“
Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječ ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti?
A njima je Hârūn još prije govorio:
„O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!“
„Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Mûsā“, odgovorili su oni.
„O Hârūne“, povika Mûsā, „šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?“
„O sine majke moje“, reče Hârūn, „ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: – Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao. Narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili.“
„A šta si ti to htio, o Samirija?“, upita Mûsā.
„Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli“, odgovori on, „pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.“
„E onda se gubi!“, reče Mûsā, „čitavog svog života ćeš govoriti: – Neka me niko ne dotiče! – a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovoga tvog ‘boga’ kojem si se klanjao; mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru rasuti.
Vaš bog je – Allah, drugog boga, osim Njega, nema! On sve zna!“
„Gospodaru moj“, zamoli Mûsā, „oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!“
I kada Mûsāa srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Mûsā odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Allaha. A kad ih zadesi potres, on reče:
„Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, – mi se uistinu vraćamo Tebi!“
„Kaznom svojom Ja kažnjavam koga hoću“, reče On, „a milost Moja obuhvaća sve. Dat ću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod Sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.“
U Mûsāovu narodu ima ljudi koji na istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude.
Gospodar njihov ih je na dvanaest rodova podijelio, i Mûsāu objavio, kad mu je narod njegov vode zatražio:
„Udari štapom svojim po stijeni!“
I iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kojega će piti. I od oblaka im je hlad pravio i manu i prepelice davao:
„Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo.“
Ali, oni nisu zadovoljni bili.
I kad im Mûsā reče:
„O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao.
O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni.“
Oni rekoše:
„O Mûsā! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući.“
Dva čovjeka koja su se Allaha bojala kojima je On darovao milost Svoju – rekoše:
„Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; u Allaha se pouzdajte ako ste vjernici!“
„O Mûsā“, rekoše oni, „dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!“
„Gospodaru moj“, reče Mûsā, „ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!“
„Četrdeset godina oni će zemljom lutati“, reče AIIah, „jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!“
Oni nisu Allahu nepravdu učinili, sami su prema sebi nepravedni bili.
Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga IV, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 24 – 32.)