Malik[1], sin Dinarov, živio je u susjedstvu jednog mladog čovjeka koji je bio ozloglašen po svom razuzdanom ponašanju. Dugo vremena nije preduzimao ništa u nadi da će ovoga neko drugi da nasavjetuje. Na kraju i sam narod poče da negoduje i buni se protiv razvratnika.
Stoga, Malik ode do njega i zamoli ga da se promijeni. Ali ovaj obavijesti Malika da je on vladarev ljubimac i da ga niko ne može spriječiti da čini ono što želi. Malik mu na to zaprijeti da će da ode samom vladaru, ali ga mladić ubijedi da vladar neće nikad promijeniti svoje mišljenje o njemu.
– U tom slučaju, reče Malik, prijaviću te Stvoritelju!
Mladić mu reče da je Bog suviše dobrostiv da bi mu zamjerio.
Malik ode, ali je mladića počeo da bije tako loš glas da je protiv njega nastala prava javna povika. Malik tako ponovo ode da bi ga strogo ukorio. Dok je išao mladićevoj kući začu neobičan glas koji je odjekivao sa nebesa:
– Ne diraj mog prijatelja!
Malik je bio iznenađen i ode mladiću u stanju potpune zbunjenosti. Čim ga je ugledao, raspusnik ga upita zašto je ponovo došao.
Malik reče:
– Ne mogu da ti prebacujem, ali moram da ti kažem šta mi se desilo; te mu ponovi doživljaj sa glasom.
Grješnik reče:
– Ako je On moj prijatelj, daću Mu sve svoje imanje.
Razdijelivši sve svoje bogatstvo ode u derviše lutalice. Malik Dinar srete ponovo tog čovjeka jednog dana u Mekki. Mladić reče:
– Vidiš, došao sam da sretnem svog Prijatelja.
Sa tim riječima na usnama on izdahnu.
Izvor: Mudrosti sufista, Grafos, Beograd, 1981., str. 30-31., prevela: Jasmina Zec