Priča kao odgojno sredstvo u islamskoj tradiciji

Autor: Meliha Softić

---

Priča kao odgojno sredstvo služila je od davnina, i kao takva nalazi se u Kur’anu i Hadisu.

Karakteristike kur’anske priče kao odgojnog sredstva

U tridesetom ajetu sure Al-An‘am uzvišeni Allah kaže:

A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili.[1]

Stoga je Kur’an knjiga koja je – u muslimanskoj kulturi i civilizaciji – osnov svim naučnim disciplinama. On im svojom sveobuhvatnošću određuje nepromjenljive okvire.

Na osnovu ovoga, Kur’an je i pedagoška knjiga i, naravno, mnogo više od toga. Kur’an je tu da svojim kazivanjima, savjetima, upozorenjima, obećanjima i prijetnjama uputi čovjeka na Pravi put. Cilj svakog ajeta, svake sure jeste da odgoji čovjeka da se u svakoj životnoj situaciji ponaša u skladu sa Allahovom voljom.

Islam “prihvata čovjeka sa svim njegovim sklonostima i potrebama”.[2] On ne dopušta da se potrebe čovjeka ubijaju, već daje znak za njihovo uređenje, tako da čovjek postane njihov gospodar i da njima upravlja. Kako islam prihvata čovjeka u cjelini, tako i kur’anski metod odgoja ne izostavlja ni jednu stranu ljudske prirode. Kuranski metod se odaziva na potrebu ljudske prirode za religijskim, moralnim, intelektualnim, fizičkim, estetskim i radnim odgojem. Karakteristika kur’anskog metoda odgoja je i nježan, blag pristup odgojeniku. Krutost i grubost su neprijatelji istinskog odgoja, te se u Kur’anu i zapovijedi pojavljuju kao savjeti. Primjer:

Pomozite sebi strpljenjem i molitvom…[3]

Arapska riječ za odgoj je et-terbije (od glagola rebba-jurebbi). Jedno od Allahovih, dž.š., imena, Rabb, izvedeno je iz iste osnove, i “prema mufessiru Bejdaviju označava Stvoritelja koji svemu što je stvorio daje fizičku i duhovnu opskrbu i vodi ga iz faze u fazu sve dok ne postigne vrhunsku tačku svoga ovozemaljskog upotpunjenja”.[4] Prema tome, Allah, s.v.t., je Najveći Odgajatelj u Kosmosu, a Kur’an primarno pedagoško djelo.

Jedno od odgojnih sredstava Kur’ana je i priča (qasas). Allah, s.v.t., koristi je vrlo često i time nas upoznaje sa sudbinom drugih naroda, ranijih poslanika, pojedinaca koji su im se suprotstavljali ili onih koji su ih slijedili. Za razliku od narodnih priča, koje su plod ljudske mašte, događaji koji se opisuju u kur’anskim pričama su istiniti. Oni su se već dogodili u povijesti ili metapovijesti.[5]

Kur’anska kazivanja o određenim događajima i ličnostima rasuta su u Kur’anu.[6] Tako se o životu poslanika Junusa, a.s., ne može dobiti jasna predstava iz sure koja nosi njegovo ime Suretu Junus,[7] dok se nešto više informacija o ovom poslaniku može naći u 82. ajetu sure El-Enbija’. Ali, bez obzira na rasutost kur’anskih kazivanja o određenim događajima i ličnostima, svako kazivanje nosi svoju poruku te s tog stajališta predstavlja nezavisnu cjelinu.

Često se i u kur’anskim kazivanjima ističu nadnaravne osobine junaka događaja (Ibrahim, a.s., otporan je na plamen vatre kojim ga spaljuju,[8] Merjema, r.a., rađa dijete iako je djevica,[9] Musa, a.s., pretvara štap u zmiju,[10] …). Čitajući o ovim likovima, uviđamo da su njihove nadnaravne osobine dar Rabba i Njegova pomoć onima koji su Njemu predani; koji uzdižu Istinu i koji su samo zbog toga, od nevjerničkog i nemoralnog naroda, na muke stavljeni. Ovim kazivanjima Rabb nas upoznaje sa najplemenitijim likovima čovječanstva, daje nam ih kao uzor pravovjernih, ustrajnih, plemenitih ličnosti. Ujedno, On nam ukazuje da je On taj koji daje da se dese čuda da bi predani bili spašeni od zulumćara.

Karakteristika kur’anske priče kao odgojnog sredstva je i to što Rabb gotovo u svakoj priči usmjerava odgajenika. On ga potiče dajući pohvalu plemenitim postupcima, obećavajući nagradu za dobro, sprječava navodeći kazne koje su iskusili nepokorni, prijeteći džehenemskom vatrom. Konstantnim navođenjem kontrasta između dobra i zla, vjere i nevjere, nagrade i kazne, razlika između ovih suprotnosti postaje još upečatljivija.

Priča kao odgojno sredstvo u Sunnetu Muhammeda, a.s.

Kur’an je teorijski okvir u islamu, a Sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., (njegove riječi i djela) provođenje tog okvira u svakodnevni život pojedinca i zajednice, tj. praktično objašnjenje Kur’ana.

Shodno tome, Rabb je čovječanstvu odgojio svoga Poslanika, s.a.v.s., kao uzor prema kome će oni usklađivati svoje ponašanje. Tako Allah, s.v.t., u Kur’anu kaže:

Vi u Allahovom Poslaniku lijep uzor imate za onoga ko se u Allaha uzda, i Onom Svijetu nada, i puno spominje Allaha.[11]

Jer ti si, doista najljepše ćudi.[12]

Poslanik, s.a.v.s., postavio je sebi kao cilj poslanstva usađivanje najljepših svojstava u odgoju ljudi. Tako je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zaista me je Allah poslao da usavršim plemenita svojstva kod ljudi.”

Jedna od odgojnih metoda u Poslanika, s.a.v.s., je i kazivanje pripovijesti. To je činio u slučajevima kad bi želio ukazati na vrijednost ili pogubnost određenih postupaka. Navođenjem priča rađao je kod slušatelja jake i slikovite utiske o određenom djelu.

Kao i kur’anska kazivanja, i kazivanja Muhammeda, s.a.v.s., su istinita. Tako je jedne prilike govoreći o ljubavi majke prema djetetu, ispričao slučaj dvije majke koje su izgubile dijete i presudu Davuda, a.s., i Sulejmana, a.s.:

Bile su dvije žene sa svojim sinovima, pa je došao vuk i ugrabio dijete jedne od njih, pa su se sporječkale čije je dijete odneseno, te su zatražile presudu od Davuda, alejhi-s-selam, i on je presudio u korist starije. Nakon toga su otišle kod Sulejmana, sina Davudova, alejhime’ s-selam, pa su i njemu ispričale šta im se desilo, nakon čega je on naredio da mu se donese nož, kojim bi raspolovio dijete među njima. Tada je mlađa majka zavapila: “Ne čini to, Allah, dželle šanuhu, ti se smilovao, on je njen sin.” Nakon ovoga, Sulejman, alejhi-s-selam, dodjeljuje dijete mlađoj majci…[13]

Ugledajući se na Poslanika, s.a.v.s., islamski alimi su se služili pričom kao odgojnim sredstvom. Tako je imam Ebu Hanife rekao da su mu kazivanja o alimima i njihovim dobročinstvima draža od velikog dijela fikha, jer su ta kazivanja odgajanje svijeta.[14]

 

(Iz diplomskog rada pod nazivom „Odgojne poruke i odgojne vrijednosti u usmenim pričama Bošnjaka“, Fakultet islamskih nauka – Pedagoški smjer, mentor: prof. dr. Mujo Slatina, april 2003)