U jednom gradu nekad davno bijaše škola u kojoj je djecu podučavao neki strog učitelj, nabusit čovjek ružne naravi. Njegovi đaci uopće ga nisu voljeli, a i kako bi kad je on stalno galamio na njih. Često je znao i povući za uši ili čak istući nekog đaka zbog prave sitnice. Jadna djeca bi se i u snu prepala ako bi usnila da su u školi na času kod grubog učitelja.
Što je još gore, taj učitelj nije svoje đake tukao samo u školi. Djeca od njega nisu imala mira ni van škole. Recimo, nekad bi se igrali na ulici, učitelj bi naišao i vidio ih, i već sutra bi u školi galamio na njih i vukao ih za uši zato što su se igrali umjesto da uče. Jasno vam je, naravno, da takvog učitelja niko ne bi mogao voljeti. Prava je žalost da se takvim ljudima dopušta da budu učitelji djeci.
Djeca su se svog učitelja toliko plašila i toliko im je bilo teško ići na njegove časove da su molili Boga da se učitelj razboli i da barem nekoliko dana ne dolazi u školu. Na njihovu žalost, učitelj je bio uzdrav kao drijen, redovno je dolazio u školu i, nažalost, redovno je bio grub prema đacima. Moramo reći i to da su svi njegovi đaci bili dobra djeca, a to što su molili Boga da se učitelj razboli, iako su dobro znali da je veliki grijeh željeti bilo kakvo zlo drugome, dovoljno govori koliko je njihov učitelj bio loš čovjek.
Jednom se poslije škole čitav razred iskupi pred džamijom i stadoše smišljati kako da riješe svoju nevolju s učiteljem. Nešto su morali smisliti, jer voljeli su svoju školu i svoj razred, a ovaj učitelj je mogao učiniti da zamrze školu, što bi tek bila prava nesreća.
Jedan oštrouman i bistar dječak odjednom reče: „Sjetio sam se! Mislim da znam kako ćemo riješiti svoje nedaće sa učiteljem!“ Sva djeca se okupiše oko njega, a ovaj dječak im objasni: „Kad učitelj sutra uđe u razred, svi ćemo ga zbunjeno gledati, a ja ću ga upitati šta mu je i zašto je blijed.“ Onda reče jednom od svojih drugova oz razreda: „Ti ćeš se praviti da si zakasnio na čas, a kad uđeš u razred pogledaj učitelja i kao s čuđenjem ga upitaj: ‘Učitelju, nadam se da niste bolesni, nekako ste blijedi danas!’ On će se sigurno zabrinuti, a vi ostali tad počnite potvrđivati kako se i vama čini da je učitelj bolestan. Vidjet ćete da će se zbuniti i pomisliti da zaista loše izgleda.“
Nek’ mu u glavi sumnja se rodi,
i pametan poludi kad ga sumnja vodi,
budemo li da blijed je tvrdili svi,
u grudi će njegove strah da useli;
tridest ljudi kad isto kažu,
zar da pomisliš kako ti lažu?!
Ova ideja se svima dopade i odlučiše da je provedu u djelo. Djeca pohvališe svog oštroumnog prijatelja, a on ih zamoli da obećaju kako nikome neće ispričati šta su se dogovorili i da će svoj plan čuvati kao najveću tajnu. Svi obećaše da svoju namjeru neće nikome odati.
Sutradan se djeca okupiše prije škole i još jednom potvrdiše da će učiniti kako su se jučer dogovorili. Na času onaj oštroumni dječak reče učitelju: „Jutros ste nekako blijedi, kao da ste bolesni.“ Učitelj se malo zbuni, jer on se osjećao sasvim dobro, pa mu bi čudno šta ovaj dječak govori. Uto u razred uđe još jedan učenik i odmah s vrata reče: „Učitelju, vi kao da ste bolesni, baš ste ublijedili!“ Tad se počeše javljati i ostali đaci. Svi su govorili učitelju da loše izgleda i da je vjerovatno bolestan. Učitelj je sad već bio siguran da je bolestan. Uostalom, ako cijeli razred tvrdi da izgleda loše, trebalo bi da je zaista tako.
Onda učitelj reče djeci da tog dana neće biti nastave i pođe svojoj kući da se odmori. No, djeca su ga cijelim putem do kuće pratila, a kad ih učitelj upita zašto to čine, rekoše: „Znate, zaista izgledate bolesno, i bilo bi ružno da vas pustimo da sami idete kući. Ne daj Bože, moglo bi vam u putu pozliti.“ Učitelj sad više nije ni najmanje sumnjao da je bolestan. Vraćajući se kući, razmišljao je: „Moja se žena uopće ne brine za mene. Kako me mogla jutros pustiti da ovako blijed odem na posao! Ona nije niti obratila pažnju na mene, potpuno joj je svejedno da li sam zdrav ili bolestan!“
Kad učitelj stiže kući, njegova žena se začudi što se ranije vratio i upita: „Otkud ti ovako rano? I zašto su te ovi dječaci dopratili do kuće?“
Učitelj je mrko pogleda i progunđa: „Zar si slijepa?! Vidiš li kao sam blijed, zašto si me jutros pustila da bolestan odem u školu!“
„Ti bolestan?!“, zbuni se žena. „A šta ti je? Zar te nešto boli?“
Učitelj je već bio ljut, a sad se žestoko rasrdi, pa povika: „Zar zaista ne vidiš kako loše izgledam! Teško sam bolestan, a ti se praviš da to ne primjećuješ!“
„Zaboga, šta je tebi danas, ko ti je rekao da loše izgledaš? Hoćeš li da ti donesem ogledalo, pa se sam uvjeri da uopće nisi blijed?!“, branila se žena.
„Zar će mi ogledalo reći jesam li bolestan ili zdrav?!“, grmio je učitelj, „donesi mi odmah moju pidžamu i pripremi mi postelju! Napravi mi čaj i donesi neke lijekove!“
Postelju mi spremi, odmah leći moram,
dosta mi je s tobom praznog razgovora!
Žena je oklijevala, on je prekori:
Zar ne vidiš da me bolest teška mori!
Dječaci su stajali pred vratima, slušali su razgovor između učitelja i njegove žene, i jedva su se suzdržali da ne prasnu u smijeh.
I tako, učitelj leže u postelju misleći da je bolestan, i još prije toga zahvali djeci na brizi i pohvali ih možda prvi put u svom životu.
Tog dana djeca, dakle, nisu išla u školu. Roditeljima su objasnili da je učitelj bolestan, a oni su cijeli dan proveli u igri.
Ali, već sutradan ujutro, roditelji djece posjetili su učitelja, želeći se raspitati o kakvoj se bolesti radi. Učitelja zatekoše u postelji, oko glave je omotao krpu, a svuda okolo bile su bočice sa lijekovima. Sad je zaista bio bolestan.
Roditeljima svojih đaka učitelj objasni: „Nisam niti znao da sam bolestan. Izgleda da je u meni postojala bolest koja je samo čekala da je postanem svjestan, i čim sam pomislio da sam bolestan, odmah sam se zaista i razbolio.“
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 64-67.