Neki lovac na ptice otiđe u polje loviti ptice. Postavi svoju zamku, prosu u nju nešto zrnevlja, pa se sakri u grmlje. Tu je čekao da se neka ptica uhvati u njegovu klopku. Domalo, doletje jedna ptičica i poče kljucati po travi okolo, kad ugleda lovca skrivenog u grmlju, pa ga upita: „A ko si ti i šta radiš tu šćućuren u žbunju?“
Lovac odgovori: „Ja sam pobožan čovjek koji se povukao od svijeta. Svi moji prijatelji su odavno mrtvi, a ja živim sam ovdje u polju, po čitav dan klanjam i učim dove, i tako se pripremam za smrt.“
Ptičica mu nato reče: „Ali, zar ne znaš da u našoj vjeri nema monaha ni ljudi koji su se povukli iz svijeta? Islam takve stvari zabranjuje! Naš Poslanik družio se s ljudima, obavezani smo da se okupljamo na džuma-namazu, da naređujemo dobro i odvraćamo od zla, brinemo za siromašne i ugrožene među nama. Islam nije vjera koja kaže da trebaš napustiti svijet, živjeti sam i baviti se samo sobom“.
Lovac nato odgovori: „To što kažeš nije baš sasvim tačno. Bolje se skloniti od lošeg društva nego dopustiti da te ono odvede u grijeh i zlo. Loš drug će pokvariti i najboljeg čovjeka.“
Ptičica tad kaza: „Da, ali zato nam je propisan džihad. Čovjek se mora boriti protiv zla i spriječiti da neprijatelj vjere čini zlo i kvari svijet.“
Svakome je jasno da viteštva nema
kod onoga koji bježi od svih iskušenja;
Dobro naše vjere jeste borba i trud, danju-noću,
dobro vjere Isaove jeste bježat’ u samoću.
Lovac je sasluša, pa reče: „Tačno je to što kažeš, ali za borbu je potrebna snaga. Ako čovjek nema snage za borbu, onda je za njega bolje da se skloni i tako pokuša sačuvati srce i dušu od prljavština svijeta.“
Dok su tako razgovarali i nadmudrivali se, ptičica ugleda ono zrnevlje, pa upita: „A čije je ovo zrnevlje?“ Lovac odgovori: „To su mi dala siročad koja žele pomoći potrebitima. Rekli su mi da to dam samo onome kome je stvarno potrebno.“
Ptičica se polakomi, pa pomisli kako je upravo njoj to zrnevlje najpotrebnije. Doletje ondje i poče kljucati, kad se odjednom zamka sklopi i ona shvati da je zarobljena. Zapomagala je i jadikovala, ali sad je već bilo prekasno. Treba biti oprezan prije nego se zlo desi.
Kada zlo se desi, čemu žalit se do neba,
prije već se stvari dese razmisliti treba;
razmišljaj na vrijeme i koristi um,
bit će kasno kad razbojnik izađe na drum!
Ptičica kroz suze reče: „Ovo mi je kazna zato što sam bila pohlepna i olahko povjerovala čovjek koji se predstavio kao pobožnjak!“ A lovac joj odgovori: „Bolje reci da je to kazna za onoga koji želi uzeti ono što mu ne pripada!“
Zato, nastojmo uvijek biti oprezni i svjesni da ne smijemo olahko zaključivati. Neka nas želja za nečim ne natjera da postupimo nepromišljeno, jer bismo onda, ne dao Bog, mogli zažaliti. Naša vjera traži od nas da koristimo svoj razum, taj veliki dar od dragoga Boga, i dužni smo držati pod nadzorom svoje želje. Onaj ko po svaku cijenu nastoji ispuniti svoju želju nekada plati za to previsoku cijenu, pa poželi da mu se takva želja nikad nije ni javila. Uostalom, ne znači da je sve ono što poželimo dobro za nas. Isto tako, sigurno vam se već svima desilo nešto što vam se sprva činilo kao zlo, a kasnije se ispostavilo da je to bilo dobro po vas. Molimo zato dragoga Boga da nam pomogne da ostvarimo samo naše dobre želje, one čije ostvarenje će nam zaista donijeti korist i sreću.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 140-142.