U jednom jezercetu živjele nekad tri ribe. Bile su ondje veoma sretne i jako su voljele svoje jezero. Nisu mogle niti zamisliti da žive negdje drugo. Bile su spremne izdržati svaku muku i nevolju, samo da ne napuštaju svoje voljeno jezero.
Sudbina je htjela da nekoliko ribara jednog dana dođu na pecanje na to jezero. Jako su se obradovali kad su opazili u jezeru tri lijepe ugojene ribe. Razgovarali su o tome kako će ih sigurno bez puno muke upecati, i unaprijed su se radovali dobrom ulovu.
Ribe su čule njihov razgovor i veoma su se zabrinule. Iako je postojao potok kojim se moglo pobjeći iz jezera, njima se nije napuštao vlastiti dom. Ipak, najmudrija među njima shvatila je da, ako želi spasiti svoj život, mora pobjeći iz jezera. Ni njoj se nije napuštalo jezero, ali kakva korist od jezera ako je ribari upecaju? Prvo je htjela pozvati i svoje prijateljice da pobjegnu skupa, ali onda odustade od te namjere.
Reče: “Sa njima se savjetovat neću,
reći će mi da se uzdam u sudbu i sreću;
ako savjet želiš, pametnog potraži,
što budala kaže za savjet ne važi.”
Mudra riba ovako je razmišljala: “Ako pozovem svoje prijateljice da pođu sa mnom, znam da neće htjeti i da će i mene odgovarati od te namjere. Možda me čak i uvjere da ostanem s njima, a onda ćemo skupa nastradati. Najbolje da pobjegnem i uopće im se ne javim.”
Mudra riba je znala da će ribari svakog časa baciti mreže u jezero, pa odluči što prije pobjeći. Njene prijateljice vidješe kako odazi, ali uopće se nisu obazirale na to. Tako mudra ribica pobježe iz jezera u potok, onda u neku rijeku, a iz rijeke u more. Kad stiže u more shvati da joj je tu svakako mnogo ljepše nego u njenom jezeru. Dok je živjela u jezeru mislila je da na svijetu ne postoji bolje mjesto, a sad je stigla u prostrano more puno hrane, mnogo ljepše i za život ugodnije od njenog jezera.
Širokoga mora riba napokon se dokopala,
nakon što je dugo rijekom putovala;
mnogo muke i nevolje na putu je snađe,
naposljetku ipak utočište divno nađe.
A šta je bilo sa druge dvije ribe? Kad su ribari zabacili svoje mreže u jezero, odlučni da pošto-poto uhvate ribe, one su shvatile da su trebale pobjeći sa svojom drugaricom. Jedna od te dvije ribice bila je manje naivna od druge, pa odluči da se, kad već nije na vrijeme pobjegla, pokuša barem sada nekako spasiti. Odluči se pretvarati da je mrtva, nadajući se da tim lukavstvom može spasiti život. Znala je da to može biti veoma opasno, ali ipak izroni na površinu jezera i okrenu stomak ka nebu, pretvarajući se da je mrtva. Jedan ribar je izvuče iz vode, pogleda je i reče svojim drugovima: “Šteta; lijepa riba, ali sad kad je mrtva, nama je beskorisna.” Onda baci ribu na pijesak, a ona se neko vrijeme pritajila i ležala je ukočeno kao da je zaista mrtva. Ribari onda svu pažnju usmjeriše na treću ribu, a ova riba koja se pravila mrtva to iskoristi te se, neopaženo i krišom, izmigolji i vrati se nazad u jezero. Ondje se pritaji u plićaku tako da ribari nisu ni primijetili da je tu.
A treća ribica, naivna i lahkovjerna, nije se niti pokušala spasiti. Istina, neko vrijeme izmicala je ribarima, ali je napokon uloviše u mrežu. Jedan ribar spremi je u svoju torbu, a onda ribari pođoše nazad u grad. Nesretna ribica još neko vrijeme se koprcala u torbi, mada je znala da je već prekasno. Čak i da se uspjela izvući iz torbe, našla bi se na suhom, a znamo da ribe mogu živjeti samo u vodi. Jadna ribica sad se kajala zbog svoje nepromišljenosti, ali bilo je kasno za kajanje.
Eto, ova priča o ribicama uči nas nekim zbilja važnim stvarima. Čovjek mora koristiti svoju pamet i um, nastojati uvijek na vrijeme uočiti opasnost i pronaći rješenje prije nego se nevolje dese. Kad nas pogodi nesreća koju smo mogli spriječiti da smo koristili pamet, od kajanja tad nema koristi. Zato, nastojmo uvijek koristiti što bolje svoj razum i pamet, te ogromne blagodati kojima nas je dobri Bog darovao. Ne budimo poput ljudi koji čitav svoj život prožive čineći grijehe i loša djela, a pokaju se kad shvate da im je došao smrtni čas. Njihovo pokajanje beskorisno je baš poput kajanja čovjeka koji na vrijeme nije koristio pamet, pa je dopustio da ga snađe nesreća koju je mogao spriječiti.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str.101-103.