Jednog proljetnog dana siromašni, stari, slijepi čovjek sjedio je na stepenicima ispred neke zgrade, sa šeširom pored svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: „Slijep sam, molim vas, pružite mi pomoć!”
Slučajno tuda naiđe jedan prolaznik, koji je bio stručnjak za reklamu, zaustavi se i zapazi da je u šeširu bilo svega nekoliko metalnih novčića. Spusti u šešir nešto novca, a potom, bez pitanja, uze karton, okrenu ga i ispisa novi natpis.
Tokom popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i vidio da je sada njegov šešir pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak ga prepozna po koraku, te ga upita o tome šta je ispisao na njegovom kartonu.
„Nisam napisao neistinu, samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, reče prolaznik, nasmiješi se i izgubi u gužvi.
Slijepi čovjek nije znao da je natpis jednostavno glasio: „Proljeće je…, a ja ga ne mogu vidjeti.”