Neki čovjek imao tri sina. Jednom se on vrati sa dalekog puta i sinovima donese na poklon vrijedan prsten. Svaki od sinova se nadao da će dobiti prsten. Ali otac reče:
– Djeco moja, ja znam da svaki od vas želi imati ovaj prsten, ali ja ne znam kome da ga poklonim. Pođite na put po svijetu i vratite se tačno poslije godinu dana. Onome ko bude učinio najbolje djelo, dat ću prsten.
S tim se složoše.
Poslije godinu dana sva trojica se javiše ocu.
– Pa, pričajte šta ste učinili za ovo vrijeme.
– Ja mislim – poče najstariji sin – da prsten treba da pripadne meni: na svom putu sreo sam mnogo siromašnih, golih i bosih, i uvijek sam s njima dijelio sve što sam imao.
– Dobro – reče otac. – Ali tako bi svako postupio ako je dobar. U tome nema ništa naročitog.
– Bez sumnje, oče, prsten ćeš pokloniti meni – reče srednji sin. – Jednom sam prolazio pored duboke rijeke i ugledao dijete kako se davi. Ne razmišljajući kakva mi opasnost prijeti, bacih se u vodu i spasoh dječaka.
– Divno, sine moj! – uzviknu otac. – Ali tako bi postupio svaki hrabar čovjek. Ni ti nisi učinio ništa posebno.
– Stid me je da priznam da ništa dobro nisam učinio – reče treći sin. – Kad pođoh od kuće, odlučih da odem u daleki Misir. Na putu me zadesi bura pa sam morao razapeti šator ispod velikog drveta. Ne prođe mnogo vremena, a u moj šator uđe čovjek koji je bio sav izranjavan. Zamoli me da mu pružim utočište. Zagledavši se bolje u njegovo lice, prepoznah svoga najvećeg neprijatelja. Ali mu oprostih sve i postarah se da mu olakšam njegove posljednje trenutke. Umirući, on mi reče da mu je ostalo troje djece bez ikoga na ovome svijetu. Ja sam ih posvojio i sada ih hranim i odgajam.
– Tvoje dobročinstvo je najveće! – uzviknu otac i dade prsten najmlađem sinu.
Izvor: Priče o ljudima i životinjama, izbor za niže razrede osnovne škole, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, str. 64-65.