Put ka boljem sutra
Put ka boljem sutra

Put ka boljem sutra

Autor: hfz. Aida Kadrija


 

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara… (Kur'an, IV:1.)

U nepreglednom moru ljudskih sukoba koji vladaju svijetom današnjice, prisjetimo se svog zajedničkog porijekla, prisjetimo se oca svih nas, Adema, a.s. Prisjetimo se, pa se zapitajmo: zašto je toliko mržnje i neprijateljstva među nama? Kako bi samo ovaj svijet bio ljepši kad bismo jedni na druge gledali iz ovog ugla i riješili se oholosti, zavisti i neprijateljstva!

Oholost i zavist su uzrok prvog neprijateljstva prema čovjeku, prvog grijeha prema Bogu i prvog grijeha čovjeka prema čovjeku. Spomenimo i pohlepu koja je bila uzrokom čovjekovog prvog posrtaja u Džennetu. Pa ipak, osvrnemo li se oko sebe, shvatit ćemo koliko su samo ova nepoželjna stanja duha prisutna među nama.

Ko dopusti da se ova stanja nastane u njegovom srcu postaje vlasnik svojstava koja mu neće donijeti nikakvo dobro. Na ove pokuđene osobine upozorava nas i poslanik Muhammed, s.a.v.s., sljedećim riječima:

Čuvajte se oholosti, jer je oholost navela šejtana da se ne pokloni Ademu; čuvajte se pohlepe, jer je pohlepa navela Adema, a.s., da okusi plod zabranjenog drveta; čuvajte se zavidnosti, jer je zavidnost navela jednog Ademovog sina da ubije brata svoga. Ova ružna svojstva su izvor svakog zla.  (Izbor Poslanikovih hadisa, str. 134-135., 603. hadis)

Koliko li smo samo puta priželjkivali da je svijet u kojem živimo ljepši, pravedniji i bolji, a u isto vrijeme u srcima skrivali ove osobine! Želimo li pozitivne promjene oko sebe, tada trebamo početi sa istim takvim promjenama unutar nas samih.

Stoga, riješimo se prvo oholosti! Ne gledajmo sebe kao superiornije od drugih zbog blagodati kojima smo darovani – pameti, ljepote, snage, imetka, pa i pobožnosti. Ljudsko srce je skrivena riznica i samo njegov Tvorac poznaje njegovu istinsku vrijednost. Zato spustimo glave i gledajmo na druge poniznim srcem, srcem svjesnim Gospodara svega. Ono čime smo darovani za tren može nestati, zato ne dopustimo da nas oholost zavede, kao što je zavela šejtana i postala razlogom njegove trajne propasti.

A kada rekosmo melekima: “Poklonite se Ademu!” – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. (Kur'an, II:34.)

“O, Iblise” – reče On – “zašto se ti ne htjede pokloniti?” “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “nek’ si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” (Kur'an, XV:32-35.)

Iblisova oholost spram čovjeka je bila tolika da se okrenuo od svoga Stvoritelja, odbio je poslušnost i ustrajao na svom grijehu, ne kajući se niti tražeći oprosta. Štaviše, zavist prema stvorenju kojem je Bog ukazao posebnu počast rezultirala je snažnim neprijateljstvom i bila uzrokom Iblisovog daljeg lutanja. Prikrivši svoja osjećanja, Iblis se primakao čovjeku i potakao pohlepu u njegovom srcu, koja ga je navela na neposlušnost Bogu.

I Mi rekosmo: “O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte, pa da sami sebi nepravdu nanesete!” I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili.  (Kur'an, II:35-36.)

Međutim, za razliku od šejtana, Adem, a.s., je shvatio svoju pogrešku i pokajao se. Njega nije stiglo Božije prokletstvo. Iako je privremeno napustio svoje prvobitno stanište, Božija milost i pomoć ostala je uz njega i nikad ga nije napustila.

Šejtan je propao zato što je krivo procjenjivao,

on je iz zavidnosti nosio kin mržnje.

Svako ko drugome zlo priželjkuje ili čini,

to se sve na kraju na njega sruči.

(Mesnevija, II svezak, str. 150-151., 2514-2515. bejt)

Čovjek je sklon grijehu, ali čovjek ima Gospodara koji neizmjerno prašta. Zato slijedimo primjer našeg oca Adema, a.s., i ne dopustimo sebi slijeđenje stopa prokletnika. Tražimo oprosta, jer upravo ovo traženje je put našeg spasenja na oba svijeta.

Dopustimo li sebi da negativna svojstva ovladaju našim srcima, tad sopstvenim rukama zatvaramo sebi vrata dobra i bacamo sebe u propast. Uzmimo pouku iz sukoba dvojice Ademovih sinova, kada je zavist ovladala srcem jednog od njih u tolikoj mjeri da je ubio brata svoga.

I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (Kur'an, V:30.)

Teret nekih grijeha ostavlja trajan trag na našim životima. Stoga, želimo li sebi dobro, zapriječimo puteve zla, da ne dopre do našeg srca. Ukoliko i dopre, spasimo se sjećanjem na svoga Stvoritelja i ne činimo grijeha.

Pazi, ne griješi da bi kasnije tevbu činio,

ne reci: Ima vremena za pokajanje, mlad sam.

(Mesnevija, II svezak, str. 100., 1652. bejt)

Čovjeka najviše upropaštavaju duga nadanja i prepuštanje strastima. Uzvišeni Bog uistinu obilno oprašta, ali i žestoko kažnjava. Stoga, kada se odlučiš krenuti pogrešnom stazom, nalazeći sebi svakojaka opravdanja, sjeti se da ti možda neće biti ostavljeno dovoljno vremena da otvoriš sebi vrata spasa traženjem oprosta.

Budi poput našeg oca Adema, a.s., koji je iz svoga grijeha pouku uzeo, pokajao se i nikada mu se nije vratio! Ne budi od onih koji neprestano kruže oko provalije nadajući se da se neće u nju strmoglaviti! Neka sjećanje na Boga postane prisan drug tvoga srca, jer tada ono neće nikad postati staništem zla.

Ah, kako bi samo ovaj svijet divan bio, kad bismo se samo više sjećali njegovog Tvorca!

 

Literatura:

  • Izbor Poslanikovih hadisa, Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (odabrao i preveo s arapskog: Jakub Memić), Sarajevo, 1985., 449 str.

  • Korkut, Besim, Kur'an časni, prijevod na bosanski jezik,http://majkaidijete.ba/religija/kuran/kuran

  • Rumi, Mevlana Dželaluddin, Mesnevija, II svezak, (prevod: Fejzulah Hadžibajrić), Katedra Mesnevije, Sarajevo, 1987., 353 str.