Jednog dana dogovore se mahalska djeca među sobom:
– Hajde da popnemo Nasrudina na drvo, pa da mu onda uzmemo papuče, da se malo našalimo s njim.
Odu po Nasrudina i s njim zajedno dođu pod jedno visoko drvo. Jedan od njih reče:
– Visoko li je ovo drvo! Niko se na njega ne bi mogao popeti!
Poslije ovih riječi nastade među njima prepirka o tome da li se ko može popeti. Mali Nasrudin poviče:
– Ja ću se popeti!
A to djeca jedva dočekaju, pa rekoše:
– Ne možeš se ni ti popeti, mada izgleda da si od tog posla. Nego, hajde ti svojim putem, ne sramoti se bez potrebe.
Nasrudin se naljuti pa reče:
– Ja ću vam odmah pokazati da li se mogu popeti ili ne mogu.
Skupi oko sebe skute svojih haljina, skide papuče i stavi ih u njedra, pa htjede da se penje.
– Pa zašto nosiš papuče sa sobom? Šta će ti papuče na drvetu? – upitaju ga djeca u čudu.
Na to Nasrudin odgovori:
– E, drugovi, šta se zna! Neka je sve pri ruci: možda će se naći kakav put odozgo s drveta.
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str. 14-15.