Uzevši u obzir spomenute činioce, shvatamo da je ljubav jača što su jači njeni činioci.
U skladu s tim, uviđamo da se najuzvišenija razina ljubavi može postići kada se voljeni nalazi na najuzvišenijoj razini savršenstva.
Najbolji od svih voljenih je Bog, jer je On najsavršenija zbilja postojanja. Najbolja i najjača ljubav postiže se kada je upućena prema Bogu kao voljenom biću.
Najviši stepen spoznaje o najuzvišenijem postojanju donosi najjaču ljubav. Prema tome, što god biće bude imalo veću spoznaju o Bogu – imat će i jaču ljubav.
Najveća ljubav prema Bogu pripada upravo Bogu. On ima znanje o Sebi samom, dok su sva ostala bića nemoćna da spoznaju Njegovu zbilju. U dovi se kaže:
“Nismo Te spoznali onako kako Ti dolikuje da budeš spoznat.”
Treći činilac ljubavi tiče se samo čovjeka.
Čovjekova svijest o vlastitoj potrebitosti proizlazi iz znanja koje on ima o svome biću. Čovjek ima najvišu razinu svijesti o sebi i o ograničenostima svoga bića.
Na prvi pogled, ova je svijest u svim ljudima jaka i istovjetna. Međutim, dva su razloga zbog kojih znamo da i ova spoznaja ima svoje razine: Prvi je taj da ljudi skloni grijehu i neposluhu do te mjere zanemare svoju dušu da katkad tvrde za sebe da su božanstva, a time poriču svoju potrebitost.
U časnom Kur’anu se kaže: I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su oni koji su grješnici. U ovom ajetu zaboravljanje Allaha predstavljeno je kao razlog samozaborava.
Samozaborav i samozanemarivanje su aspekti duše.
Čovjek koji sebe zaboravi, zaboravlja I svoju potrebitost, niskost i zavisnost. Takav čovjek oslanja se na sebe i smatra da je, poput Boga, nezavisno biće koje svojim životom može samo upravljati te zadovoljiti svoje potrebe korištenjem vlastitog znanja i snage.
Takav čovjek zanemario je vlastitu nesavršenost i potrebitost te time u njemu činilac ljubavi prema savršenstvu gubi snagu.
Drugi razlog je taj što svako, u poređenju sa Božijim savršenstvom, svoju potrebitost shvata bolje i više. Čovjek koji usporedi svoju potrebitost sa Božijom apsolutnošću bolje će od drugih shvatiti dubinu i količinu svoje potrebitosti.
To mu omogućava znanje i svijest koju ima o svojoj potrebitosti. Budući da spoznaja Boga ima svoje razine, ima ih i čovjekova spoznaja o vlastitoj potrebitosti.
Kako vidimo da i treći činilac ljubavi ima razine, možemo reći da najbolju i najvišu razinu ljubavi imaju oni koji imaju najveću spoznaju o svojoj potrebitosti, a time i najveću spoznaju o Bogu.
Ljubav časnog Poslanika, s.a.v.a., i bezgrješnih imama ima dva činioca ljubavi na najvećoj mogućoj razini: prvo, njihov Voljeni je najsavršenije biće postojećeg svijeta, i drugo, njihova spoznaja o vlastitoj potrebitosti je na najvećoj mogućoj razini.
Pritom, naravno, njihova spoznaja o Voljenom nije najveća moguća spoznaja, jer je Božije znanje o Sebi najbolje moguće znanje o najboljem Biću postojećeg svijeta.
Božija ljubav prema Sebi najbolja je ljubav.
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.