Putovali jednom skupa Arap, Turčin, Iranac i Grk, pa kad su nailazili pored nekog sela odlučiše poslati jednog od njih da kupi nešto za jelo. Međutim, stadoše raspravljati oko toga šta da kupe.
Iranac reče: „Ja želim da kupimo angur i za to sam spreman dati jedan dirhem!“
Arap na to kaza: „A ne! Ja hoću da kupimo inab i za to ne želim dati ni dva dirhema!“
Turčin se usprotivi: „Ako ćemo već nešto kupovati, onda kupimo uzum!“
Grk, međutim, reče: „Pristajem dati novac samo ako ćemo kupiti istafil!“
Među njima tako se prava svađa zateče,
mada nisu znali šta te riječi znače;
vikali su i mahali jedan drugome ispred lica,
eto kako poče svađa četvorice neznalica.
Dok su se oni tako prepirali, naiđe jedan mudri starac i, vidjevši da bi još mogla izbiti tuča, priđe im, a kad shvati o čemu se radi, reče: „Dajte mi jedan dirhem, i ja ću sve četvorici ispuniti želju!“
Njih četvorica gledali su ga s čuđenjem, ali činilo se da starac zna o čemu govori. Onda se zagledaše između sebe, pružiše starcu dirhem i on ode u selo.
Domalo, vrati se noseći u rukama košaru punu grožđa. Onoj četvorici lica se razvukoše u osmijeh, jer je to bilo upravo ono što je svaki htio.
A onda im starac objasni da se grožđe na perzijskom kaže angur, na arapskom inab, na turskom uzum, a na grčkom jeziku istafil. Radilo se jednostavno o tome da nisu dobro razumjeli jezike jedan drugog, i među njima je zato došlo do svađe. Onda kad se pojavio čovjek koji im je objasnio da ustvari žele istu stvar, svađa je prestala i oni su postiđeno ponovo pružili ruku jedan drugome.
Dobro reče stari šejh, što poznaje duše stanja:
Svaki grijeh što ljudi čine proizilazi iz neznanja!
Sjetimo se kako je hazreti Sulejman koji je poznavao jezik životinja uspio da uspostavi mir među njima, pa su vuk i ovca, lav i gazela živjeli pred njegovim dvorom jedno pored drugoga.
A mi zapamtimo da je jako važno da se ljudi potrude da razumiju jedan drugoga. Tako se često dešava da se ljudi posvađaju i sukobe samo zato što se nisu ispravno razumjeli. Ova četvorica iz naše priče bili su barem stranci jedan za drugoga, ali tužno je vidjeti da ljudi koji govore isti jezik ponekad ne uspijevaju da se sporazumiju. Zapamtimo, zato, da prije nego se upustimo u ružne svađe i prepirke, mudrost nalaže da prvo pokušamo ispravno razumjeti svog sagovornika.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 154-155.