Autori: Dragan Nimac i Jasna Ćurković Nimac
Religija je u različitim i raznorodnim društveno-povijesnim okolnostima imala prepoznatljivu ulogu kao žarišna sila što se tiče osobnog života, nadnaravnih iskustava, kulturnog identiteta i religijsko-političke kreativnosti. Ona je imala ambivalentnu ulogu, integrativnog čimbenika u društvu, gdje je pridonosila izgradnji čovječanstva i društva, suživotu i toleranciji, ali nerijetko i dezintegrirala društvo jer su se u njezino ime vodili ratovi, ograničavala sloboda, uništavale druge religije i kulture. Kakva je, dakle, »uloga« religije u (dez)integrativnim procesima globalizacijskog hoda suvremenog društva, konkretno europskoga?
Postoje različita polazišta opravdanosti ili neopravdanosti njezina aktivnog uključivanja, njezinih vrijednosti i naučavanja u društvo novoga europskog identiteta, u kojem pravo i sloboda, kao temelj europske sigurnosti, imaju bitnu ulogu.
U današnjoj percepciji javnog mnijenja postalo je uobičajeno da se nasilje, ratovi, netolerancija povezuju s religijom. Takve percepcije prevladavaju ne samo kod običnih građana nego i kod onih koji se tom problematikom znanstveno bave. Tako Sam Harris u knjizi Kraj vjere. Religija, teror i budućnost razuma tendenciozno tvrdi da je netolerancija bit svake religije.[1]
S druge strane, sami predstavnici religija što se toga tiče ostaju podosta pasivni. Vrlo malo je odjeka i učinkovitosti o mirotvornim učincima religija te njihovim doprinosima u stabilizaciji društava općenito.
Postavlja se pitanje imaju li religije uopće mirotvorni potencijal? Da bismo odgovorili na to pitanje, treba promatrati religije i njihov mirotvorni potencijal u kontekstu oblikovanja civilizacija i kultura jer su upravo temeljna religijska obilježja usko ukorijenjena u njih.
Prema sociologu religije Alenu Kristiću »nema boljeg puta za umanjivanje ‘ratničkog potencijala religija’, razmahanog ‘svetog’ i ‘otkupiteljskog’ nasilja u novim ‘svetim ratovima’, od skretanja pažnje javnosti upravo na ‘mirotvorni potencijal religija’ i to svim raspoloživim sredstvima: znanstvenim istraživanjima, vijestima iz medija i angažmanom samih religija čija je to ustvari i prvotna odgovornost«[2]. Religija, tako, kao politička veličina u suvremenoj politologiji može biti u svojim mirotvornim vizijama i politički plodotvorna.
Izvor: „Religija kao socijalni kapital u kontekstu sigurnosne politike suvremenoga europskog društva“, Bogoslovska smotra, stručno glasilo “Hrvatske bogoslovske akademije” u Zagrebu, god. 84, br. 1, Zagreb, 2014, str. 112-113.