Piše: Muhamed Jusić
Međureligijski dijalog i upoznavanje s različitim religijama su bitni faktori prevencije zločina, jer proces demonizacije drugoga prethodi svakom sukobu.
Religija je “tiha snaga” u brojnim današnjim konfliktima. Na različite načine ona je oblikovala razumijevanje vojne etike državnih i paravojnih formacija i utječe na stavove velikog broja onih koji su danas uključeni u debatu o humanitarnim i mirovnim intervencijama, ali i o formuliranju i implementaciji Međunarodnog humanitarnog prava.
Ovaj utjecaj se nekada osjeća na suptilan način, kroz religijske tradicije koje oblikuju poimanje sekularne, univerzalne ili pragmatične etike – kao što je to naglasila Međunarodna komisija o intervencijama i državnom suverenitetu (ICISS) u svom okviru djelovanja naslovljenom “obavezom da se zaštiti” – ili kroz sekularizirane rituale kroz koje se legitimne akcije danas poduzimaju.
U tom smislu, uloga koju religija može imati u procesu pomoći i zaštite civila u konfliktima slabo je istražena tema i zahtijeva ozbiljniju međunarodnu analizu svih ključnih faktora.
Radionica u Edinburghu, koju su juna ove godine zajednički organizirali Projekat o religiji i etici u stvaranju rata i izgradnji mira te institut Pravedni svijet sa Univerziteta u Edinburghu, osmišljena je s ciljem da istraži kako dijalog između različitih aktera društvenih procesa, tzv. stakeholdera, može pomoći kredibilnom i ozbiljnom istraživanju ove teme, a u konačnici i poduzimanju konkretnih mjera.
Jedno od ključnih pitanja konferencije bilo je o tome šta humanitarne organizacije i one koje se bave zaštitom ljudskih prava trebaju uraditi kako bi se pozabavile utjecajem vjerskih aktera i zajednica na njihov rad te apostrofirale isti. Osim toga, razgovaralo se i o tome kako se postaviti prema vjerskim komponentama društva u onim zajednicama i slučajevima kada je neophodno praviti kompromise kako bi se humanitarno djelovalo.
Izgradnja mira
Na posebnoj sesiji tretirano je i pitanje načina na koji vojske i vlade reagiraju na utjecaj koji vjerske i postvjerske podjele imaju na humanitarne misije te misije izgradnje i očuvanja mira, čiji je cilj zaštita civila.
Religija, a daleko preciznije rečeno, vjera i vjerska etika, imaju itekako bitnu ulogu u zaštiti civilnog stanovništva u vrijeme sukoba. Nije to samo zbog toga što svaka religija od svojih sljedbenika traži da poštuju svetost života, koji je prema učenju svih vjera dar Božiji, nego i zbog toga što je zaštita života nevinih jedna od temeljnih vrijednosti vjerskih etičkih sistema.
Međutim, kroz historiju je taj sistem toliko puta iznevjeren, pa se možda baš danas o njemu u sekularnim krugovima međunarodnih aktera gotovo i ne govori.
Prisjetimo se samo ratova na Balkanu devedesetih i toga kako su vjerski simboli zloupotrebljavani da se njima opravda nasilje, najstravičniji zločini pa i zločin genocida, umjesto da religija bude u službi zaštite života civila i nevinih.
Zato je konferencija u Edinburghu bila prilika da se o ovom zapostavljenom pitanju progovori u akademskom okruženju, ali u prisustvu ljudi kojih se to itekako tiče, prije svega onih iz međunarodnih humanitarnih organizacija.
Očito je da se uloga religija u sukobima, ali i angažman brojnih organizacija koje su motivirane vjerom, a koje rade na izgradnji mira, povratku povjerenja ili humanitarnom radu, više ne može ignorirati. I sekularne vlade, ali i međunarodne organizacije su sve više spremne, naravno svjesne svih izazova koje takav angažman sa sobom nosi, propitati svoj odnos prema ovim društvenim faktorima koji mogu biti izvor sukoba, ali i izgradnje mira.
Kakvi će ti modeli saradnje biti, ostaje da se vidi, a na konferenciji su se čuli brojni pozitivni primjeri iz kriznih područja svijeta, ali i izazovi sa kojima se “praktičari” sa terena uključeni u humanitarni i mirovni rad susreću radeći na zaštiti civilnog stanovništva i pomoći istom.
U tom smislu, međureligijski dijalog se pojavljuje kao vrlo bitan faktor tog procesa u jednom sasvim novom svjetlu.
Potreban dijalog
Naime, o međureligijskom dijalogu i upoznavanju sa različitim religijama može se govoriti i kao o bitnom faktoru prevencije zločina, ako se uzme u obzir proces demonizacije drugoga koji, uči nas tome historija, uvijek prethodi svakom sukobu.
Zaraćene strane u svakom sukobu sistematski, nerijetko najprizemnijim tehnikama manipulacije i propagande, stvaraju imidž drugoga kao manje vrijednog, zlog i barbarina koji ne dijeli naš sistem vrijednosti, koji ne vjeruje u “našeg Boga”, čime se opravdava svaki zločin nad njima jer “mi se samo branimo od strahota i zla koje bi oni nanijeli nama”. Druga strana je uvijek brutalna i zločinci koji ne cijene tuđi, a nerijetko i vlastiti život.
Podučiti ljude da sve vjere dijele isti sistem vrijednosti (barem u načelu) i da su svi oni koji se na njih pozivaju obavezni poštovati svaki nevini život; naučiti ljude da svačiji život ima vrijednost i da “druga strana” ima iste strahove, ali i žudnje i ambicije, znači zaustaviti proces dehumanizacije koji neminovno vodi u zločine, a nerijetko i u genocid.
Prisjetimo se samo ratova na Balkanu devedesetih i toga kako su vjerski simboli zloupotrebljavani da se njima opravda nasilje, najstravičniji zločini pa i zločin genocida, umjesto da religija bude u službi zaštite života civila i nevinih, promocije dobra i pomoći obespravljenim, što je intencija svih vjerskih tradicija.
Na tom planu se treba i može uraditi više.
(Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.)
Izvor: balkans.aljazeera.net