Ležale su na tanjiru veoma slične.
– Ja sam Kriška – predstavi se prva.
– A ja sam Parče – odgovorila je druga.
– Zanimljivo: drukčije se zovemo, a podjednako izgledamo! – čudila se Kriška.
– Potpuno podjednako – složi se Parče. – Čak podjednako lijepo i mirišemo.
– Ali riječ „parče“ ne postoji! – odlučno je rekla Kriška. – I ti treba da se zoveš Kriška.
– Uvijek sam se zvala Parče, pa ću i ostati Parče! Ti treba da promijeniš ime! Umalo se ne potukoše. Ali se odjednom od ormarića za knjige začu neki šum. Iz velikog Rječnika iskoči čovječuljak. Stade na ivicu stola i zamaha ručicama.
– Kakva je to svađa? Zašto se meni ne obratite? Ja stanujem u Rječniku. Zovem se Riječ. Odlično poznajem sve riječi, velike i male.
– Divno! – obradova se Kriška. – Sad ćeš vidjeti da ne postoji riječ „parče“.
– E baš postoji! – povika Parče tako jako da se potrese tanjir na kome su ležale.
– Mir! – umiješa se čovječuljak. – Zar ne znate da jedan predmet može imati i po nekoliko imena? I za sve njih ima mjesta u našem velikom Rječniku. „Parče“ je dobra riječ kao i „kriška“.
– Eto vidiš! – veselo poskoči Parče. – Mogu se zvati kao i dosad.
– A ja? – upita Kriška.
– I ti si dobra riječ. Jedni ljudi kažu „parče“, a drugi „kriška“. I sve je u redu. Sačuvajte svoja imena. I kad imadnete teškoća s drugim riječima, izvolite kod mene – reče čovječuljak i gostoprimljivo pokaza ručicom put debelog Rječnika.
Poslije toga se Parče i Kriška zagrliše i mirno zaspaše jer je sat označio ponoć.
Marija Kovalevska
Izvor: H. Ništović, Dž. Jahić, I. Ništović, Čitanka, udžbenik za 1. razred osnovne škole, „Vrijeme“, Zenica, 2002., str. 53.