Autor: mr. sc. Ivica Stanić, pedagog i polivalentni defektolog
Budite onakvi kakva želite da budu vaša djeca. David Bly
Nitko ne može voljeti dijete kao majka i otac. Njihova ljubav je snažna i bezuvjetna, skrb maksimalna, a spremni su i na najveća odricanja za njegovu dobrobit. Malo dijete bez njihove pomoći, ljubavi i skrbi ne bi se moglo održati u životu. Roditelji žive za svoje dijete i čine sve da ono bude sretno i napredno, da se pravilno razvija, odrasta i postigne pun psihofizički razvitak u emocionalno toplom obiteljskom ozračju, slobodnoj, zdravoj i ravnopravnoj komunikaciji te interakciji s ostalim ukućanima. U obitelji dijete ima sve što mu je potrebno, osjeća da je voljeno, zaštićeno i sigurno. B. Miller kaže: „Najvažnije su stvari u dječjim životima sigurnost, ljubav, prihvaćanje i ohrabrivanje“, a to mu pružaju roditelji.
Temelji odgoja
Obiteljski odgoj prvi je odgoj, koji dijete usvaja promatrajući i oponašajući obiteljske modele i uzore roditelja, njihov odnos s drugim osobama, komunikaciju i interakciju članova obitelji u svakodnevnim stvarnim situacijama obiteljskog života, rada, ponašanja i rješavanja problema. Tako se djeca pripremaju za život kroz život, usvajajući dragocjena socijalna, radna i druga iskustva.
Obiteljski odgoj vrlo je dinamičan, fleksibilan, otvoren i slobodan, ispunjen sadržajima ljubavi, razumijevanja, iskrenosti, želja, radosti, zabave, međusobnog povjerenja i uvažavanja te spremnosti roditelja na pozitivne promjene i prilagodbu dječjim potrebama. Ta njihova fleksibilnost blagotvorno utječe na dijete, njegov psihofizički razvitak, ponašanje, rad, učenje, usvajanje konstruktivnih navika, humanosti, istinoljublja i svih drugih kvaliteta mlade ličnosti.
Odgoj djeteta u obitelji poseban je oblik timskog rada, odnos primanja i davanja, uz jači interes svih članova, njihovu prilagodljivost i susretljivost prema razvojnim potrebama i želji djeteta. To posebno ističemo jer, kada govorimo o obiteljskom odgoju, sve zasluge za dobar, uspješan i zdrav odgoj, kao i svu krivnju za odgojne promašaje, društveno neprihvatljivo ponašanje djece pripisujemo samo roditeljima, a ostale članove obitelji i ne spominjemo. Obiteljski odgoj pruža goleme mogućnosti psihofizičkog razvitka i veliku učinkovitost izgrađivanja emocionalnog, intelektualnog i moralnog lika djeteta. Prema Brajši (1995), obilježja su timskog roditeljstva presudna za učinkovitost odgoja u obitelji.
Uspješnost tog odgoja, usvajanje navika, formiranje stavova, načela i oblikovanje zdrave mlade ličnosti ovise o kvaliteti roditeljskih odnosa, o slozi i uzoru komunikacije i interakcije svih sudionika u tom složenom procesu u kojemu i dijete aktivno sudjeluje. Ponašanje jedne osobe uvjetuje ponašanje druge, a kako će se neka osoba ponašati u odnosu, ovisi o tome kako ona doživljava sebe i kako doživljava drugu osobu (Bratanci, 1970).
Obiteljske veze
Osim timskog odgojnog rada s djecom u obitelji i njihovog aktivnog sudjelovanja u svim obiteljskim poslovima, aktivnostima i događanjima, velike su mogućnosti za individualni pristup i rad s djetetom. On polazi od slike djeteta kao nemoćnog, ranjivog, nekompetentnog, ovisnog, nestašnogi neposlušnog, kojeg samo roditeljska ljubav, nesebično zalaganje, praćenje psihofizičkog razvitka i pravovremena intervencija mogu učiniti kvalitetnim i moralnim čovjekom.
Odgojni rad roditelja temelji se na poštivanju djetetove ličnosti, njegovih razvojnih potreba i motivacije u procesu tijekom kojega oni riječju i djelom jasno pokazuju, poučavaju, uz obrazloženje zbog čega određeno ponašanje ne odobravaju, a kakvo ponašanje i rad od njih očekuju, pa tako razvijaju svjesnu samodisciplinu i prosocijalno ponašanje. Vlastitim odnosom, ponašanjem i komunikacijom s okolinom, roditelji pomažu djeci u postupnom usvajanju i uspostavljanju kvalitetnih odnosa s vršnjacima, okolinom i ljudima općenito, uz istovremeno uspostavljanje nadzora nad vlastitim ponašanjem i reagiranjem.
Važno je reći da djecu treba aktivno uključiti u te procese, omogućiti im da zajedno s roditeljima sudjeluju u raspravi, iznose mišljenja i prijedloge,donose odluke o pravima, odgovornostima, ponašanju, radu i rješavanju problema, uvažavajući pritom njihove intelektualne i druge potencijale, sposobnosti, mogućnosti i afinitete važne za odgoj i formiranje humane, moralne, iskrene i marljive osobe, za njezino osamostaljivanje kroz realne životne situacije i pripremanje za samostalan život, rad, humane međuljudske odnose, odgovorno i kompetentno roditeljstvo.
Obitelj predstavlja most između pojedinca i društva. Ona u djetinjstvu štiti dijete od nedruštvene okoline, ali ga istovremeno priprema za život u njoj. Upravo ta središnja pozicija obitelji čini je toliko važnom u životu pojedinca i društva, a njezinu zadaću toliko složenom i odgovornom (Maleš, 1993). To ukazuje na svu složenost i delikatnost obiteljskog odgoja, iznimno veliku i odgovornu ulogu roditelja u njegovoj provedbi. Od njih, njihova zalaganja, znanja, spremnosti i sposobnosti, ljubavi i snalažljivosti ovise rezultati odgoja djece u obitelji.
Neke navike treba mijenjati
Mnogi roditelji odgajaju djecu onako kako su njih odgajali njihovi roditelji, koristeći odgojne laži, zastrašivanja, prijetnje, ucjene i druga nepedagoška sredstva. Danas, ipak, većina roditelja koristi prigodnu literaturu, posjećuje tečajeve i radionice, primjenjuje iskustva drugih roditelja i tako uči i usvaja suvremeni pristup odgoju djece. Zato oni postižu bolje odgojne rezultate od onih koji odgajaju djecu onako kako su njih odgajali njihovi roditelji. Usto, u obiteljima u kojima vladaju topli emocionalni i prijateljski odnosi, dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, vlastitoj vrijednosti i sposobnosti, ima dobre uzore za oponašanje, motivirano je za rad, osjeća da je voljeno i da ga drugi poštuju pa se tako i ono odnosi prema njima i ostalim osobama. Nasuprot tome, djeca koja se osjećaju nevoljena i nesigurna u svojoj obitelji, izgrađuju lošu sliku o sebi, izoliraju se i, što je još gore, tako će se odnositi i prema vlastitoj djeci.
Dijete želi odrasloga kao suigrača, partnera i prijatelja, koji ga neće vrijeđati, napustiti i koji vjeruje u njegove kvalitete, sposobnosti i mogućnosti (Maleš,1992).
Svojim postupcima roditelji mogu motivirati dijete za određeno ponašanje ili ga obeshrabriti. Neki se pitaju kako biti dobar i učinkovit roditelj svojoj djeci. Ponajprije, moraju se pripremati i osposobljavati za taj odgovoran posao, koji zahtijeva svu puninu pedagoškog postupanja prema djetetu, dobro poznavanje njegovih potreba, sposobnosti i mogućnosti, uz puno ljubavi, i to mu jasno i otvoreno svakodnevno govore, poštuju njegovo dostojanstvo, ličnost i potrebe, mijenjaju sebe i svoj odnos prema njemu, a ono ih oponaša i mijenja svoje ponašanje. To su odlike uspješnog obiteljskog odgoja, odgovornog i pozitivnog roditeljstva.
Djeca su plodno tlo
Obiteljski odgoj vrlo je zahtjevan i složen proces jer od roditelja traži veliko umijeće i fleksibilnost te prilagodbu metoda i postupaka uzrastu djeteta. Roditelj mora pratiti dijete kroz sve razvojne faze, a svoj odnos, postupke i odgojne utjecaje prilagođavati promjenama koje se događaju u svakoj novoj fazi; dijete treba pripremiti da iz jedne razvojne faze prelazi u drugu bez teškoća, uspješno i radosno. Roditelj se mora baviti svojom djecom, družiti se s njima, pratiti njihov psihofizički razvitak, uvažavati ih kao ličnosti, dijeliti s njima sreću, radost, tugu, biti im „rame za plakanje“ kada je potrebno. Ona mnogo traže, ali višestruko uzvraćaju uloženo.
Ovisno o uzrastu, dijete valja postupno uključivati u dogovaranja o tome što će tko raditi, dati mu primjerene zadaće i pohvaliti svaki njegov uspjeh. Uvijek ga valja saslušati, njegovo mišljenje i dobre prijedloge uvažiti, učiti ga primjerom, a ne riječima, biti mu dobar uzor za oponašanje, razvijati pozitivne navike, poštovati ga i na njegova pitanja iskreno odgovarati, ne lagati, nego mu usaditi klicu istinoljublja. Nikada ne treba raditi za njega poslove koje ono može obaviti samo.
Zahtjevi i potrebe djece u pubertetu i adolescenata razlikuju se od potreba male djece. Adolescenti su zahtjevniji, ali i odgovorniji.
Zato se prema njima odnosite kao prema partnerima i:
– uvažavajte njihovu ličnost i dostojanstvo;
– ne podcjenjujte ih i razgovarajte s njima kao s ravnopravnim partnerima;
– pozorno ih saslušajte, razmotrite njihove argumente i sve što je dobro usvojite;
– njihovim pitanjima dajte prioritet jer odgađanje odgovora može imati teške posljedice;
– objasnite im granice, izbore ponašanja, odgovornost i posljedice;
– uvjerite ih da mogu dobiti toliko prava koliko su spremni snositi odgovornosti;
– poštujte njihovu privatnost, ne pretražujte njihovu sobu i ne čitajte njihova pisma;
– odnose s njima gradite na uzajamnom povjerenju, istini i razumijevanju;
– budite fleksibilni i prilagodljivi u ophođenju i u stavovima;
– zahtijevajte kooperativnost i surađujte s njima;
– budite kompromisni i naučite ih da se sporazum postiže uzajamnim ustupcima;
– uvjerite ih da se dogovor mora poštovati i pokažite im to svojim primjerom;
– za svoje pogreške ispričajte im se, ali i od njih tražite da to čine;
– budite korektni, iskreni, pravedni i dosljedni i njih naučite na takvo ponašanje;
– pokažite razumijevanje za njihove simpatije i večernje izlaske;
– budite im „rame za plakanje“ – kada je to potrebno.
Ne mogu živjeti umjesto tebe
Na laži, kršenje dogovora i loše ponašanje reagirajte odmah i otvoreno recite da to nećete tolerirati. Poučite ih kako mogu to otkloniti i pomozite da to lakše i brže ostvare.
Djeci nudite pomoć, praktično pokažite kako se što radi. Uvjerite ih da svoje zadaće obavljaju sami, a da ne očekuju da to drugi rade za njih. Japanska mudrost kaže: „Ako si čovjeku poklonio ribu, jedanput si ga nahranio. Ako si ga naučio pecati, nahranio si ga za cijeli život.“
Slično tomu, prof. Josipa Baumhak poučava svoje dijete:
„Donijela sam te na svijet, ali ne mogu živjeti umjesto tebe.
– Mogu te učiti, ali te ne mogu primorati da učiš.
– Mogu ti pokazati put, ali ne mogu biti uvijek uz tebe da te vodim.
– Mogu ti dopustiti slobodu, ali ne mogu snositi odgovornost za ono što činiš.
– Mogu te voditi u crkvu, ali te ne mogu prisiliti da vjeruješ.
– Mogu te poučavati da razlikuješ dobro i zlo, ali ne mogu birati umjesto tebe.
– Mogu ti davati savjete, ali ne mogu ih prihvatiti umjesto tebe.
– Mogu ti dati ljubav, ali ne mogu te prisiliti da je prihvatiš.
– Mogu te učiti da budeš prijatelj, ali ne mogu od tebe načiniti prijatelja.
– Mogu te učiti da dijeliš, ali ne mogu te učiniti darežljivim.
– Mogu te učiti poštovanju, ali ne mogu te prisiliti da poštuješ.
– Mogu ti reći kako se biraju prijatelji, ali ih ne mogu izabrati umjesto tebe.
– Mogu te upozoriti na opasnosti alkohola, ali ne mogu reći „ne“ umjesto tebe.
– Mogu te upozoriti na opasnosti droge, ali te ne mogu spriječiti da je uzmeš.
– Mogu ti govoriti o grijehu, ali te ne mogu spriječiti da griješiš.
– Mogu ti pokazati pravi put, ali te ne mogu prisiliti da njime ideš.
– Mogu ti reći kako da živiš, ali ne mogu živjeti umjesto tebe.“
Te poruke uvjerljivo djeluju na dijete pa bi ih i drugi roditelji trebali upućivati vlastitoj djeci jer dobre poruke i roditeljski uzori djeluju na njih i kada ste daleko od njih.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LVIII, br. 678-679, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, srpanj-kolovoz 2016, str. 6-8.