O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni. (Kur'an, Et-Tewba:119)
Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svijetova, Koji je iz srca svojih robova izbacio mržnju, svađu i neprijateljstvo, a ulio ljubav, blagoslov i poniznost. Neka je salavat na Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove plemenite ashabe, kao i na sve one koji su iskreni u druženju s ljudima.
Danas, dok posmatramo okolinu, sagledavamo međuljudske odnose, druženja ljudi i sastanke, sve nas to podsjeća na nekadašnji paganski život, kad ljudi nisu imali osjećaje ljudskosti, međusobne ljubavi, kad nisu znali cijeniti tuđu čast i ugled. Čovjek, a posebno žena, tretirani su kao najobičniji predmet kojim se moglo manipulirati. Njihova druženja su bila zasnivana na samim interesima. Najveći stepen njihove iskrenosti u druženju bio je da se od prijatelja ukrade imetak i tim imetkom ga se počasti kad mu dođe u musafirluk. I danas se ukrade iz firme, a onda zove na ručak šefa, direktora, vlasnika.
Islam, vjera osjećaja, ljepote, poniznosti i razumijevanja, koja čuva čast svakog pojedinca, muškarca ili žene, strogo zabranjuje uznemiravanje ljudskih osjećaja i njihove slobode. Vjera je postavila univerzalne zakone koji važe za sva vremena i, ako ih se ljudi budu pridržavali, sigurno neće nastradati. Allah o druženju, te o tome koga uzeti za prijatelja i s kim provoditi vrijeme, imperativno kaže:
O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni. (Kur'an, Et-Tewba:119)
Nije nam rečeno: Budite sa učenim, bogatim, pravednim. Jer, šta će nam znanje ako nema iskrenosti? Što će nam imetak od kog društvo, zbog neiskrenosti i sebičnosti, nema koristi? I šta će nam pravednost koja je samo na jeziku i u knjigama, odnosno koju provodimo samo ili najčešće onda kad smo mi u pitanju? Takvim osobinama, u kojima nedostaje iskrenosti, varamo ljude oko sebe i stalno vrebamo kako da ih nadmudrimo. Ne ulaži trud da bi nadmudrio brata muslimana, jer njemu vjera nalaže da ti pomaže i kad od njega to ne zatražiš. Njegova želja je da želi više tebi nego sebi. Prema tome, školu koju si završio i sposobnosti koje imaš upotrijebi da nadmudriš onoga kome je želja da nema tebe i tvoga brata, a on to želi zato što je zavidan na ljepoti koju uživaš.
Zašto su nam kuće zatvorene? Zašto kažemo da nam je najbolje kad smo sami i da se ni sa kim ne družimo? Zašto nemamo s kim podijeliti svoje osjećaje? Zašto kažemo da nema više prijatelja u kojeg imamo povjerenje, kojem možemo povjeriti čak i svoju čast?
To je samo zato što smo udaljeni od vjere i što nismo tražili prijatelje radi Allaha, nego zbog ovosvjetskog interesa, i zato što smo mislili da možemo naći prijatelja mimo vjere. Ovo je jedini razlog zatvaranja u domove i povlačenja, i svoje svakodnevne konstatacije: „Ne mogu ni s kim, šta ću tebi ja, šta ćeš meni ti?“
Ovaj osjećaj može se naći i kod vjernika. Ovdje treba podsjetiti na nerazumijevanje arapsko-bosanske riječi „zijaret“. Arapski korijen ove riječi označava naginjanje srcem ka nečemu, tj. nekoga obilaziš zato što ga voliš, a jedan od uvjeta ispravnosti naginjanja srcem prema nekome je da budeš slijep prema negativnostima i slabostima svoga brata muslimana. Samo na takav način stičeš prijatelja koji će te zavoljeti radi Allaha, koji te nikad neće napustiti, koji nikome neće povjerovati kad se o tebi govori ono što nije istinito. Neprocjenjive su nagrade za ovakva druženja.
Poslanik, s.a.v.s., kaže:
Kad musliman posjeti svoga brata muslimana, za njim ide 70 hiljada meleka koji donose salavat na njega i govore: „Gospodaru naš, kao što on održava vezu sa njim radi Tebe, Ti održavaj vezu sa njim.“[1]
Dakle, veliki je stepen u islamu voljeti nekoga radi Allaha. Da to nije teško, ne bi Allah rekao da su među sedmericom koji će biti na Sudnjem danu u hladu, kad neće biti nikakvog drugog hlada, dvojica koji se vole u ime Allaha.
Malik ibn Enes prenosi hadisi-kudsiju od Resulallaha, s.a.v.s.:
Rekao je Allah, dž.š.: „Moja ljubav je zagarantirana onima koji se budu voljeli, sijelili, posjećivali i pomagali radi Mene.“[2]
Molim Allaha, dž.š., da nam dadne da se upoznajemo i volimo u Njegovo ime. Amin!
Izvor: Sulejman Bugari, Vratimo se Gospodaru, Connectum, Sarajevo, 2005., str. 27-30.