Da bi, s jedne strane, izgradili svoju ličnost i oblikovali svoje misli i djela primjereno društvenom životu, adolescentima treba vodič na koga će se ugledati, slijediti njegov način djelovanja i poistovjetiti se s njim pri izgradnji svoje ličnosti. S druge strane, pod uticajem nevinosti i čistoće njihovog srca, oni su zadivljeni moralnim i uzvišenim ljudskim osobinama. Žele slijediti svoju moralnu savjest i urođeno nadahnuće i ustanoviti svoju ličnost na osnovama dobra i poštenja. Jasno je da će se mladi, ukoliko budu imali dodira sa istinom i čestitim odgajateljima, koji će ih usmjeriti na put čistote i vrline i ispravnim odgojnim metodama zadovoljiti žudnje njihove moralne savjesti, iskreno prikloniti i odazivati njihovom pozivu te ih s potpunim povjerenjem i iskrenošću slijediti.
Obnoviteljske promjene i korisne revolucije koje su se u prošlim vremenima dogodile među narodima i nacijama pod vodstvom Božijih poslanika i uz iskrenu i nesebičnu pomoć i saradnju mladih naraštaja jasno su i istinito svjedočanstvo ove tvrdnje. Kada su se Božiji odgajatelji pojavljivali među nemoralnim, iskvarenim i grijesima ukaljanim mnogobošcima i obznanjivali narodu svoj sveti cilj, tj. poziv na obožavanje jednog Boga i moralne vrline, i svojim jasnim i snažnim riječima ih pozvali u vjeru Istine, većina osoba koja se okupila oko njih iskreno se odazivajući njihovom pozivu bili su mladi, zato što su mladi riječi Božijih poslanika vidjeli saglasnim s urođenim nadahnućem i glasom njihove savjesti i smatrali su ih najboljim odgovorom na svoje sklonosti i ljubavi prema vrlinama.
Mladi su slijedeći Božije poslanike zadovoljili najuzvišeniju urođenu i iskonsku ljudsku žudnju te na taj način stvorili preduvjete za ostvarenje materijalne i duhovne sreće i blaženstva. I ne povjerova Musau niko, osim malo njih. Kad je hazreti Musa ibn Imran, a.s., na Božiju zapovijed ustao i pozvao narod u vjeru Istine, niko nije povjerovao, osim male skupine potomaka i sinova njegovog naroda, tj. djece i mladih.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Oporučujem vam da mladima činite dobro, jer zbilja oni imaju nježnija srca. Doista me je Allah poslao kao onog ko donosi radosnu vijest i onog ko opominje, pa su mladi sa mnom sporazum sklopili, a stari mi se suprotstavili.” Potom je proučio: …Pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna…[1]
Na početku svoga poslanstva, kako bi se sačuvao od zla mnogobožaca i idolopoklonika, cijenjeni Predvodnik islama je tri godine tajno pozivao ljude u islam. Tokom ovog razdoblja svega je četrdeset osoba, žena i muškaraca, prihvatilo njegovu svetu vjeru, a od njih su većina bili djeca i mladi, u dobi između deset i dvadeset pet godina. Ova malobrojna skupina, koja je imala probuđenu svijest i čistu i netaknutu prirodu, bila je najspremnija i najdostojnija da prihvati islam, zato što su riječi i govor časnog Božijeg Poslanika bile u skladu s prirodom mladog naraštaja, koja je tragala za istinom i težila vrlinama. Oni su se na temelju urođenog glasa, koji ih je pozivao na vjerovanje u jednog Boga, i nadahnuća moralne savjesti priklonili Poslaniku i bili opijeni uzvišenim učenjima islama. Riječi Božijeg Poslanika prodrle su do najvećih dubina njihovih duša i oni su s potpunom iskrenošću i čistotom srca prihvatili Poslanikovo predvodništvo, okupili se oko njega i napravili jezgro islama. Može se reći da je u to vrijeme poziv časnog Poslanika imao veliki uticaj i prodornost među djecom i mladima i oni su bili ti koji su poput leptirića oko njega letjeli i iskreno provodili u djelo njegove zapovijedi. Iz istog razloga časni Poslanik je podržavao mlade i svojim sljedbenicima oporučivao da mladima čine dobro.
Nakon što je vrijeme tajnog pozivanja okončano, Božijem Poslaniku, s.a.v.a., Uzvišeni Bog je zapovjedio da otvoreno počne pozivati ljude u vjeru i da nebesko učenje predstavi svima bez ikakva zastora. I tada su mladi činili većinu među onima koji su pristupili Poslaniku i prihvatili islam. Gorljivo prihvatanje učenja časnog Poslanika od strane mladog naraštaja, koje je svakim danom bilo sve izražajnije, jako je razbjesnilo i duboko uznemirilo zaslijepljene i tvrdoglave starije ljude do te mjere da su svuda prihvatanje islama od strane mladih nazivali smutnjom i zabludom. U žalbama koje su iznosili časnom Poslaniku oni su otvoreno iskazivali svoju zabrinutost. Utbe je bio jedan od mekanskih mnogobožaca koji je obraćajući se Sadu ibn Zararetu rekao:
“Pojavio se među nama čovjek koji tvrdi da je Božiji Poslanik, smatra glupim naše mišljenje, vrijeđa naše bogove, kvari našu omladinu, razbija našu zajednicu.”[2]
Onoga dana kada su se vodeće ličnosti Kurejšija i stariji mnogobošci okupili u Daru-n-nedve da bi sačinili plan borbe protiv časnog Poslanika te sprječavanja brzog napredovanja islama i uništavanja Poslanikovih sljedbenika, svi prisutni su se obratili vatrenim govorom. Ebu Džehl je u svom obraćanju potcrtao rečenicu: “Kvari našu omladinu”, i istakao svoju zabrinutost i uznemirenost zbog snažnog uticaja i ugleda koji Poslanik ima kod mladog naraštaja Mekke.[3]
Prema tome, na početku islama posvuda se razgovaralo o vjeri mladog naraštaja. Očevi i majke, svi odrasli i stari Mekkelije bili su veoma nezadovoljni i bijesni zbog toga što se njihovi mladi odazivaju pozivu časnog Poslanika i iskreno s njim sarađuju. Kako bi promijenili njihovo usmjerenje i odvratili ih od slijeđenja Božijeg Poslanika, oni su pribjegli upotrebi svih mogućih sredstava mučenja i izložili ih najokrutnijim teškoćama i pritiscima, ne bi li odstupili od islama i ponovo se vratili idolopoklonstvu, vjeri svojih očeva i predaka. Međutim, nasilničko ponašanje i nečovječni postupci mekkanskih idolopoklonika nisu ostvarili ni najmanji duhovni učinak niti su uspjeli uzdrmati mlade u njihovom vjerovanju ni odvratiti ih od slijeđenja časnog Poslanika, zato što su nebeska učenja islama bila ono za čim su žudjeli njihov razum i priroda, ono za čim je tragala njihova čista i neukaljana savjest. Božiji Poslanik je s njima razgovarao jezikom njihovih srca i smjestio islam u najveće dubine njihove duše.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, sv.2, s perzijskog preveo Nihad Čamdžić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2012.