Autor: hfz. Mahmud ef. Traljić
Prve tekije na tlu Bosne i Hercegovine nastale su i prije konačnog pada ovih pokrajina pod osmansku vlast. Od tada pa do danas, koliko se zna, podignuto je više od četrdeset tekija. One su pripadale mevlevijskom, bektašijskom, kaderijskom, nakšibendijskom, halvetijskom i rifaijskom derviškom redu. Neke od njih su bile kraćeg, a neke dužeg vijeka. Do danas ih se održalo svega sedam aktivnih.
Uloga derviških redova, odnosno pripadnika pojedinih tarikata i tekija u islamizaciji stanovnika Bosne i Hercegovine je vrlo značajna. Svojim načinom života, pobožnošću, jednostavnošću, osjećajem za drugog, osobito onog, kome je potrebna pomoć, hrabrošću i vojim pohodima, derviši su bili primjer praktičnog života muslimana. Postojanje musafirhana i imareta uz mnnoge tekije još je više potvrđivalo socijalno učenje islama. Sve je to skupa imalo jakog utjecaja na brzo širenje islama u novoosvojenim pokrajinama, pa i u Bosni i Hercegovini. To u mnogom osvjetljava dosta brzo širenje islama u ovim krajevima.
Kroz minulih 500 godina, to jest od konačnog osvajanja Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija, pa do danas, na području ovih pokrajina bilo je podignuto tri mevlevijske, dvije bektašijske, jedna rifaijska, četiri kaderijske, deset halvetijskih i četrnaest nakšibendijskih tekija. Od toga su bila tri halvetijska i jedan nakšibendijski hanikah. Ima indicija da je bilo više tekija u Bosni i Hercegovini, ali o tome nemamo pismenih dokumenata, osim ako bi usvojili sve što je turski putopisac Evlija Čelebija naveo u svojoj Sejahatnami (Putopis).
Po broju tekija na prvom mjestu je Sarajevo, gdje se nalazilo 11 tekija, od toga dva hanikaha (Husrevbegov i Bistrigijin), zatim Travnik sa tri tekije, od toga jedan hanikah. Po dvije tekije su se nalazile u Mostaru (jedan hanikah), Foči, Visokom i Konjicu, a po jedna u Pruscu, Blagaju, Čajniču, Jajcu, Zvorniku, Rogatici, Vukeljičima – Živčići, Oglavku, Fojnici, Seonici kod Konjica, Višegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli. Hamzevije, dok ih je bilo u Bosni, nisu imali svoju tekiju, nego su se sastajali po kućama i drugim skrovitim mjestima.
Rečeno je da se u Bosni i Hercegovini do danas održalo sedam tekija, koje su aktivne. Osim njih imaju još dvije, ali su zatvorene i to u Foči i Sarajevu, gdje je od Husrevbegova hanikaha ostala semahana i jedan dio arkada. Aktivne tekije se nalaze u Sarajevu, Visokom, Vukeljićima – Živčići, Oglavku, Travniku i Buni. U Sarajevu jedna tekija, Hadži Sinanova, pripada kaderijskom tarikatu, a druga na Mlinima, kao i one u Visokom, Vukeljićima, Oglavku, Travniku i Blagaju pripadaju nakšibendijskom tarikatu.
U tekiji na Mlinima obavlja se zikr po redu mevlevijskog tarikata, jer šejh ove tekije je „teberruken“ i vekil mevlevijskog tarikata.
U svakoj od ovih aktivnih tekija gaji se uspomena, pored osnivača tekije, obično još makar na jednog predstavnika, odnosno pripadnika dotičnog tarikata. To je obično istaknuti pripadnik odnosnog tarikata, ali koji se uz to istakao i još na kojem polju javnog kulturnog života svoje sredine.
Hadži Sinanova tekija pored osnivača hadži Sinana, odnosno njegovog sina Mustafa paše Silahdara, njeguje uspomenu i na šejh Hasana Kaimiju, istaknutog pripadnika kaderijskog tarikata, šejha Hadži Sinanove tekije, pjesnika na turskom i sprsko-hrvatskom jeziku, buntovnika na nepravde onovremene administracije i zaštitnika nevoljnih i siromašnih. Pored njega, u ovoj tekiji trebalo bi početi njegovati i proučavati život i rad šejh Mehmeda Kuranije, Sarajlije, poznatog više pod pjesničkim imenom Mejli. On je bio takođe sljedbenik kaderijskog tarikata. U Hadži Sinanovoj tekiji očuvani su brojni njegovi natpisi, a po nekim i neki slikarski radovi. Od njega se do danas sačuvao 51 epitaf (kronogram), jer je on bio i pjesnik i istaknuti kaligraf (hatat).
Tekiju u Vukeljićima je osnovao šejh Husejn baba Zukić (1214-1799/80) istaknuti učenjak i mutesawwif. Pored njega u ovoj tekiji se gaji uspomena i na njegova nasljednika u šejhovskoj dužnosti, šejha Mejli babu (1270-1853/54) starenika porodice Hadžimejlić. I on je pored učenosti i pobožnosti bio poznat kao pjesnik. Velike su njegove zasluge na području promicanja islamskog načina života u okolini Fojnice i šire.
Osnivač tekije na Oglavku šejh Abdurahman Sirri (1199-1784/85 – 1263 – 1846/47), starenik porodice Sikirić, pjesnik na turskom i sprsko-hrvatskom jeziku, u svoje vrijeme jedan od najuglednijih i najuticajnijih ljudi u Bosni i Hercegovini, proučavan je i dosad. Međutim, potrebno je detaljnije proučavati njegove pjesme, njegov život i rad, koji je imao velikog utjecaja ne samo na svoju okolinu nego i mnogo šire. U krug njegovih murida spadali su mnogi učeni ljudi toga doba, kao što su bili njegovi poštovatelji i istaknuti državni funkcioneri, koji su u to doba bili na odgovornim položajima u Bosni i Hercegovini.
Obnovitelj tekije u Visokom hadži hafiz Husni efendija Numanagić (1853-1931), muderis, a kasnije i muftija, bio je istaknuti mutesawwif. Svojim načinom života i rada, imao je velikog utjecaja na svoju okolinu, pa je kao šejh stekao veliki broj tarkatskih pristalica. Na tekiji u Visokom je da što prije sabere uspomene na njega kao i na šejha hafiz Muharema Lemeša i Abdulhaka Hadžimejlića.
Uspomena na šejha Abdulvehhaba Žepčaka – Ilhamiju ( u. 1821.) njeguje tekija u Travniku, kao i na osnivača današnje tekije u Travniku hadži hafiz Husni ef. Numagić. O Ilhamiji kao pjesniku i istaknutom mutesawwifu kod nas se je dosta pisalo. Rahmetli Kasim ef. Dobrača je posebno pisao o njegovu ilmihalu na turskom jeziku. Hadži Muhammed ef. Hadžijamaković prevodi Ilhamijin Divan na turskom jeziku. Sve će to doprinjeti da mi budemo više cijenili i poštovali svoga šejha – šehida i mučenika.
Uz tekiju u Blagaju vezano je ime Sari-Saltuka, šejha i gazije, čiji se jedan grob nalazi i u tekiji u Blagaju. Mišljenja smo da bi u ovoj tekiji trebalo početi u većoj mjeri gajiti uspomene na šejha Fevziju Mostarca (1670-1742), koji je rodom iz Blagaja. Poznat je kao odličan pjesnik na orijentalnim jezicima i kao šejh – mistik.
U najmlađoj sarajevskoj tekiji na Mlinima najduže je do sada bio šejh Behauddin ef. Sikirić (1912-1934). Bio je istaknuti kaligraf (hatat) koju je ovu vještinu godinama predavao u sarajevskoj rušdijji i Šeriatskoj sudačkoj školi. Brojni su i „džončići“, koje je on prepisao. Bio je pjesnik na turskom jeziku. Među muslimanima u Sarajevu uživao je veliki ugled, što je posljedica njegova života i rada. U sljedećoj, 1984., godini pada 50-godišnjica njegove smrti (30. IX 1934.), pa je na tekiji na Mlinima i uopće na pristalicama tarikata u Sarajevu da dostojno obilježe ovu godišnjicu, a Behauddin ef. je to i zaslužio.
Njegovanje uspomene na istaknute ljude je dužnost mlađih naraštaja. Čuvanje tradicije je znak svijesti o vrijednosti i veličini prošlosti jednog naroda. Bosanskohercegovački muslimani se imaju čime ponositi. Tu spada između ostalog i poštovanje predaka, koji su se u duhovnom pogledu izdigli iznad ostalih. Koliko mi budemo cijenili i poštovali svoju prošlost, u toliko ćemo i mi biti poštovani od drugih.
Izvor: ŠEBI ARUS, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1983., str. 36-38.