U davna vremena u jednom dalekom gradu živio je neki mladi derviš. Posvetio je svoj život učenju i stjecanju znanja i namjeravao je, s Božijom pomoći, postati veoma učen. Čuo je mnogo pričao o šejhu Ebul-Hasanu Harakaniju i žarko je želio upoznati tog čuvenog šejha. Godinama se pripremao da krene na put i potraži šejha. Želio je, ustvari, postati jedan od njegovih učenika. Naposljetku, mladi derviš skupio je dovoljno hrabrosti i pošao je na put potražiti šejha Harakanija.
Preko planina i kroz mnoge doline
tražio je šejha, da ga želja mine.
Idući pješice, s torbom na leđima i mješinom vode za pasom, mladi derviš prevalio je golemi put, prešao mnoga brda i spustio se u mnoge doline. Vodila ga je ljubav prema šejhu, pa nije osjećao umor ni teškoće putovanja. Jedino o čemu je mislio bio je susret sa šejhom. Znao je da mu je svakim korakom sve bliže, te mu se i umor na ovom putu činio slatkim. Na putu stjecanja znanja mladi derviš nije žalio ništa žrtvovati. Smatrao je da je znanje vrjednije što se čovjek više pomuči dok ga stekne.
Napokon, mladi derviš stiže u šejhov grad i potraži šejhovu kuću. Bio je silno radostan i poletan, veseo što je stigao na cilj. Pokuca na vrata šejhove kuće. Otvori mu šejhova žena, pa kad ugleda nepoznatog mladića, upita: “Ko si ti i koga tražiš?” Bilo je jasno da je srdita i mladiću se obraćala osorno i grubo. Mladi derviš pomisli: “Ovo nipošto ne može biti šejhova žena. I najneotesanija osoba bi nakon toliko godina života sa šejhom naučila kako se treba ophoditi prema gostima i ne bi se ljudima ovako grubo obraćala.” Mladić onda upita: “Zar ovo nije kuća šejha Harakanija?” “Jeste, ovo je njegova kuća”, odgovori žena, “a sad brzo kaži šta hoćeš i zašto si došao; imam posla i neda mi se gubiti vrijeme s tobom!”
Zbunjen i začuđen, mladić joj objasni: “Ja sam mladi derviš i došao sam iz daleka posjetiti šejha. Prevalio sam veliki put da bih postao šejhov učenik. Je li šejh sada kod kuće?” “Ne”, odgovori žena, “šejh trenutno nije kod kuće, izašao je nekamo. A tebi mogu reći da si se uzalud mučio i prelazio toliki put! Toliko si putovao samo zato da bi posjetio šejha?! I ko je, uostalom, šejh! Obični čovjek poput svih ostalih ljudi! Ustvari, kamo sreće da je on poput drugih ljudi; pametan čovjek ne bi se nipošto bavio budalaštinama kakvim se on bavi!”
Mladić se zaprepasti i reče ženi: “Kako smiješ tako govoriti! Šejh je poseban čovjek i njega ne trebaš porediti s drugim ljudima! Došao sam ga posjetiti jer se želim okoristiti njegovim znanjem i mudrošću.”
Žena se na te riječi mladog derviša stade grohotom smijati, pa reče: “Okoristiti se njegovom mudrošću?! Zaista smiješno… A šta to on zna što ti ne znaš? Još nisam čula da je on rekao nešto pametno i podučio druge nečemu zaista vrijednom. Izgleda da si ti prava budala.”
Žena reče: “Momče, zbilja si budala;
toliki si put prešao – ta to nije šala!
Pametnijeg posla nemaš u životu svome
već na noge dolaziti šejhu blesavome;
možda ti je pamet svu oduzeo vrag,
pa šejh ovaj beskorisni tol'ko ti je drag!”
Mladić se sad već naljuti, ali žena se nije prestajala smijati i izrugivati se i s mladim dervišem i sa šejhom. Iz poštovanja prema šejhu mladić joj nije htio reći ništa ružno, ali u njemu je kipjelo od bijesa. Žena, međutim, nije prestajala da se smije i vrijeđa šejha: “Šejh kažeš?! To je obični prevarant koji vara mladiće još gluplje nego što je on! Mene, međutim, nije uspio prevariti i ne dopuštam mu da mi napuni glavu svojim budalaštinama. Naučila bih ja pameti stotinu takvih šejhova i derviša! Tvoj šejh ne zna ništa o životu; on je obična naivna budala!”
Onda žena poče savjetovati mladog derviša da se odmah vrati kući i zaboravi na šejha, inače će mu šejh napuniti glavu raznim glupostima koje će mu upropastiti život. Govorila je dervišu da je on još mlad i ne shvata u kakvoj bi se opasnosti mogao naći, i uvjeravala ga je da je za njega najbolje da se smjesta vrati odakle je i došao.
Mladić sad izgubi strpljenje i odluči odgovoriti ženi istom mjerom: “Sad si prevršila svaku mjeru! Šejh je istinsko sunce vjere, a ti ga tako vrijeđaš! Sretan sam što sam prevalio toliki put da ga vidim, a ti bi da zatruješ izvor s koga želim piti! Bestidnice, umjesto da si sretna što si šejhova žena, ti ga vrijeđaš i govoriš o njemu sve te ružne stvari!” Pošto odgovori šejhovoj ženi na njene uvrede, mladi derviš je upita: “A sad mi kaži gdje je šejh i kako ga mogu naći?”
Žena mu ljutito odgovori: “Otkud ja znam u koju se rupu zavukao! Idite k vragu i ti i on! Sam ga potraži, pa proćerdaj svoju mladost s njim! Rekla sam ti ono što treba da znaš, ali ti me nisi htio saslušati.”
Mladić se onda udalji od šejhove kuće i krenu u grad. Pitao je prolaznike za šejha, dok mu neko ne reče da je vidio šejha kako na brdu iznad grada skuplja suha drva za ogrijev. Mladi derviš odmah se zaputi na to brdo. Usput je razmišljao o šejhovoj ženi i njenoj lošoj naravi. Čudio se kako šejh ima strpljenja da živi s njom i pitao se zašto se šejh ne razvede od tako zle i odurne žene.
Zašto ovaj dični čovjek, prvak vjere znani
dopušta da s takvom ženom prolaze mu dani!
Onda mladić pomisli da je prenaglio i reče sebi: “A možda ja ipak prebrzo donosim zaključke. Šejh najbolje zna zašto živi s tom ženom. Sigurno se u tome krije neka mudrost, inače je šejh ne bi uzeo za ženu. Ako je šejh već trpi, za to sigurno postoji neki dobar razlog.” Onda opet pomisli da je šejhova žena jednostavno zla i poče sažaljevati šejha: “Ne, ne može ipak postojati dovoljno dobar razlog da neko živi s onakvom ženom. Nema tu nikakve skrivene mudrosti. Jadni šejh sigurno se boji one jezikare, pa se ne smije razvesti od nje. Niko na svijetu ne bi trpio onakvu ženu. Zaista ne shvatam kako to da je šejh još uvijek u braku s njom.”
Njih su dvoje kao melek i odvratni vrag,
pa zar melek đavolu da prelazi prag!
Ako ne možeš prijatelja imati za saputnika,
zar je mudro na put povest drumskog razbojnika!
Zabavljen takvim mislima, mladić odjednom ugleda šejha kako mu dolazi u susret. Mladi derviš nije mogao vjerovati svojim očima: šejh mu se približavao jašući na leđima strašnog pustinjskog lava! Mladić je sa zaprepaštenjem, širom otvorenih usta, gledao taj prizor. Znao je da Bog dopušta Svojim dobrim robovima da izvode svakojaka čuda, ali nikad prije nije vidio čovjeka kako jaše lava. Mladi derviš tad pomisli: “Bog mi se smilovao i dopustio mi da ovo vidim. Kamo sreće da šejhova žena ovo vidi; onda više ne bi govorila onakve stvari o šejhu!”
Jašući na leđima lava, šejh se, sa širokim osmijehom na licu, približavao mladiću. Na lava je natovario svežanj suharaka koje je ukupio na brdu, a u ruci je umjesto biča držao golemu živu zmiju. Kad mu šejh priđe dovoljno blizu, mladić shvati da šejh već zna sve ono što se mladom dervišu usput motalo po glavi.
I zaista, šejh ispriča mladiću sve ono što mu se putem dešavalo, prepriča mu razgovor sa šejhovom ženom i spomenu o čemu je sve mladić razmišljao dok je tražio šejha. Mladi derviš je sa strahopoštovanjem gledao preda se. Onda mu šejh reče: “Znaj, mladiću, da je ono o čemu si dolazeći ovamo razmišljao šejtanska spletka. Zar bih, da ne trpim onakvu ženu, bio od Boga počašćen ovakvom milošću i zar bi mi bila data ova sposobnost kakvu si vidio?! Vjeruj mi da sam zahvuljujući strpljivosti sa onakvom ženom zaslužio takav stupanj da mogu uzjahati lava i u ruke uzeti živu zmiju.”
Mladi derviš pažljivo je slušao šejha. Znao je da ovaj mudri čovjek govori istinu. Šejh ga onda posavjetova: “Dobri mladiću, prešao si tako dalek put da bi me sreo, pa zapamti moju prvu lekciju: da bi dosegao visok položaj kod Boga, moraš biti strpljiv i spreman da podneseš svako iskušenje. Onaj ko želi posjetiti Ka'bu ne smije se plašiti dužine puta, prepreka i drumskih razbojnika.”
Mladi derviš tad priđe i poljubi šejha u ruku. Sad je znao da onaj ko želi okusiti med ne smije imati straha od pčelinje žaoke.
A i mi smo kroz ovu priču o velikom šejhu Harakaniju naučili da je Božija nagrada onima koji su strpljivi u nesreći i tegobi velika. Nevolje koje nas u životu pogađaju često su iskušenja, pa ih moramo podnijeti s vjerom u Boga i nadajući se da ćemo ako budemo strpljivi biti za to nagrađeni i da će nam biti oprošteni naši grijesi.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 91-96.