U davna vremena, jedne godine zavlada velika neimaština. U gradovima i selima ljudi su živjeli u siromaštvu i neimaštini. Neki su bili tako siromašni da bi se u dva mjeseca jedva jednom čestito najeli. Preživljavali su jedući suh hljeb i luk. Štaviše, mnogi su bili zahvalni dragom Bogu što imaju suhog hljeba.
Bilo je među ljudima, međutim, i onih kojima je teško bilo prihvatiti vlastito siromaštvo. Teško im je bilo priznati samima sebi, a kamoli drugima, da žive u oskudici i neimaštini. Naravno, glupo je biti takav, jer čovjek se katkad trudi i čini sve što je u njegovoj moći, ali jednostavno prilike su takve da živi u siromaštvu. Ako siromah živi časno i pošteno, ne pružajući ruku pred drugima i zarađujući pošteno svoj hljeb, takav čovjek vrijedan je svakog poštovanja. Onaj, pak, ko se stidi svog siromaštva i pred ljudima se predstavlja imućnim, zasigurno na taj način neće uvećati svoj ugled, već će, prije ili kasnije, biti osramoćen i ismijan. A ovo je priča o jednom takvom čovjeku.
Ovaj siromah hranio se svakog dana suhim hljebom, zalijevajući ga gutljajima vode. Ali, nikome nije htio priznati da je više gladan nego sit i da živi u oskudici. Štaviše, izbjegavao je druženje sa siromasima poput sebe i uvijek tražio društvo imućnih ljudi. Pred njima bi neprestano lagao o slasnim i masnim jelima koja je jeo, iako su svi znali da se radi o običnim maštarijama. Uostalom, bio je tako blijed, mršav i izmučen da je bilo sasvim jasno kako se hrani slabo i skromno. Kako kaže stara izreka: Parfem sam od sebe miriše lijepo i nema potrebe da ga trgovac hvali.
Tako je ovaj siromah iz naše priče, dakle, izmišljao priče o svom bogatstvu, iako nije imao nikakvog dokaza kojim bi ih mogao potkrijepiti. Ali, igrom slučaja, jednom mu u ruke dopade komad jagnjećeg pečenja, što je u ta vremena bilo pravi znak bogatstva. A kako se to desilo, priča je za sebe.
Uglavnom, ovaj nesretni lažac bio je presretan što se dokopao tog komada pečenja. Umota ga brižljivo u jednu čistu krpu i odloži na policu u svojoj kući. Svakog dana, prije nego bi izašao iz kuće, uzeo bi onaj komad pečene janjetine, pa bi njime namastio usne i brkove. Želio je tako staviti drugima do znanja da se hrani masnim i skupim jelima. Razgovarajući s ljudima, svako malo bi prstom prelazio preko svojih masnih brkova kao da želi navesti sagovornika da pogleda njegove brkove i shvati kako slasnim jelima se ovaj hrani.
Viđajući ga svaki dan takvog, neki ljudi počeli su vjerovati da je ovaj zaista imućan i da živi u izobilju. Doduše, čudno je bilo to što je i pored stalno masnih brkova ovaj čovjek bio tako mršav i blijed. Bilo je onih koji su sumnjali da se tu radi o nekoj prevari, ali nisu mogli dokučiti o kakvoj.
Bilo je i imućnih ljudi koji su dobro znali da ovaj čovjek ustvari gladuje i živi krajnje siromašno. Neki od njih željeli su mu pomoći i dati mu nešto hrane, ali kako je ovaj čovjek uporno odbijao priznati da je siromašan, plašili su se da bi ga takvom ponudom uvrijedili. A, nažalost, nije bilo nikoga ko bi mu otvoreno rekao ono što mu je trebalo reći: „O nesretna budalo, zašto se ponašaš tako i kriješ od ljudi svoje siromaštvo?! Budu li plemeniti ljudi među imućnicima znali da živiš u oskudici, možda se neko od njih smiluje i pomogne ti. Svojim glupim lažima samo štetiš sebi!“ Jedino se njegov stomak žalio i tužno zavijao, ali ovaj budalasti čovjek nije obraćao pažnju na žalbe svog trbuha:
Zbog tih laži glupih glad me teška mori,
ne pomažu masni brkovi ti tvoji;
Da lažima nisi siromaštvo krio
neko bi plemenit mene nahranio!
Ovaj budalasti siromah nastavio je po svome. I dalje je lagao ljudima da živi u izobilju, jer očito nije znao da svaka laž naposljetku bude razotkrivena i da istina kad-tad izađe na vidjelo.
Jednog dana sjedio je u društvu nekih imućnih ljudi, pripovjedajući o slasnim i ukusnim jelima kojima se navodno hrani. Istovremeno, njegov stomak je cvilio od gladi. A onda stomak odluči da se dovom obrati dragome Bogu i zamoli Ga da napokon raskrinka ovog blesavog lašca. Dova je bila iskrena da je odmah bila uslišana.
Dok je naš zlosretni siromah bio zabavljen svojim lažima, u njegovu kuću utrča mačka, zgrabi onaj komad pečenja s police i istrča napolje. Siromahov sinčić potrča za njom i pokuša je uhvatiti, ali mačka je bila brža i začas umače. Dječak onda, sav usplahiren i uzbuđen, otrča u čaršiju, pronađe oca i pred svim onim ljudima povika: „Oče, mačka je ušla u kuću i odnijela s police onaj komad pečenja kojim si svakog jutra mastio brkove!“
Pronađe ga sinčić u društvu s ljudima,
pa ga osramoti zauvijek pred svima:
“Taj komad pečenja kojim mastio si brk
zgrabi mačka, pa kroz prozor dade se u trk!“
Kad to ču, naš siromah, ionako blijed, sad pobijeli kao kreč i samo što ne pade u nesvijest. Svi prisutni stadoše se grohotom smijati, shvativši u trenu zašto je čovjek, premda onako mršav i izmučen, stalno imao masne brkove. Zadirkivali su ga i zbijali šale s njim, a ovaj bi od sramote najradije u zemlju propao.
Ipak, uskoro neki plemeniti ljudi shvatiše da ovaj čovjek ustvari gladuje i da se već dugo nije čestito najeo. Stoga mu svako pomože koliko je mogao, te siromah napokon, nakon dugog vremena, napuni svoj izgladnjeli stomak.
Nakon svega, shvatio je koliko je njegovo ponašanje bilo glupo. Sad mu je bilo jasno da su njegove laži bile posve besmislene i da je, praveći se imućnim, samo mučio samog sebe. Čvrsto odluči da se ubuduće kloni laži i da uvijek govori istinu, makar mu se i ne sviđala. Uostalom, da nije lagao, ne bi tako dugo gladovao. Odlučio je svoje siromaštvo prihvatiti časno i bez srama. A mi zapamtimo da laž, možda, čovjeka nekad može uzdići visoko, ali nema sumnje da će laž, ma koliko je vješto gradili, jednom biti raskrinkana. A što smo se više popeli posredstvom laži, pad će biti bolniji.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 165-168.