Nakon što je Poslanik, s.a.v.a., podsjetio na opasnost od ljubavi prema imetku i vlasti, Ebu Zerr je upitao:
“O Božiji Poslaniče, da li će oni koji strahuju od Boga, ponizni, skromni, koji Allaha mnogo spominju preteći druge u ulasku u Džennet?”
Ebu Zerr je, nakon što je shvatio da su oni koji traže imetak i koji su ljubitelji vlasti u opasnosti od propadanja, pomislio da će oni koji se boje Boga i koji su ponizni prvi ući u Džennet. Stoga o tome pita Poslanika, s.a.v.a., a Poslanik odbacuje njegovo mišljenje i kaže:
“Siromašni muslimani će, zaista, hodajući na ramenima ljudi ići ka Džennetu. Čuvari Dženneta će im reći: ‘Čekajte kao i svi drugi, dok vam se obračun ne izvrši.’ Oni će odgovoriti: ‘Šta da nam se obračuna?
Tako nam Allaha, mi nismo imali vlasti da bismo poklanjali i uspostavljali pravdu. Nije nam dato veće bogatstvo od onoga što nam treba da bismo udjeljivali ili škrtarili, već smo robovali Gospodaru našem, sve dok nas nije pozvao, pa smo se (kada nas je pozvao) odazvali.’”
Stvarno je začuđujuće da – premda se u predajama vrline kao što su skrušenost, poniznost i mnogo veličanja Gospodara toliko hvale – Poslanik, s.a.v.a., skrušene, ponizne i one koji Allaha mnogo spominju ne predstavlja kao predvodnike u Džennet, nego kaže da su predvodnici u Džennet oni koji su u siromaštvu i neimaštini sačuvali svoju vjeru i nisu se pokajali zbog uloženog truda, džihada i borbe ili sticanja znanja. Hodajući na ramenima ljudi, oni će se kretati ka Džennetu kao da hoće poletjeti. Kada im bude rečeno: “Čekajte da se vidi šta ste radili”, oni će odgovoriti: “Mi nismo imali vlast ni položaj da bismo prema ljudima bili strpljivi i da bismo izvršavali pravdu, nismo imali novca da bismo udjeljivali ili škrtarili. Ono što smo mi mogli činiti bilo je obožavanje i robovanje Bogu, koje smo provodili.”
Da, oni nisu imali bogatstvo da bi bili odgovorni za rasipništvo, pretjerivanje ili za uskraćivanje pomoći drugima. Zbog toga se obračunavanje njihovih djela neće oduljiti. Isto tako, i da su posjedovali imetak koji bi trošili na Božijem putu i na putu Istine, opet se obračunavanje njihovih djela ne bi oduljilo.
Uzimajući u obzir kritike izrečene na račun Ovoga svijeta i opasnosti koje čovjekovoj vjeri prijete od ljubavi prema imetku i vlasti, govor Poslanika, s.a.v.a., tješenje je i umirivanje onih koji nemaju pristupa ovosvjetskom imetku ili koji se zbog zauzetosti obavezama, kao što su sticanje znanja, džihad i borba s neprijateljem, nisu mogli koristiti Ovim svijetom.
Tačno je da kada čovjek raspolaže imetkom, da se može njime koristiti tako što udjeljuje drugima i što služi islamu, ali su oni koje je sticanje znanja ili učešće u odbrani zemlje i vjere spriječilo da stiču imetak i da ga troše na Božijem putu ostvarili viši položaj od onih koji svoj imetak troše na Božijem putu, jer ovi ulažu od svoga imetka, a tražilac znanja i borac na Božijem putu zalažu svoje živote, sigurnost i lagodnost, pa su vrijednosti koje ovakvi ljudi postižu veće od onoga što su drugi postigli. Kada se čovjek na kraju rata praznih ruku vraća s bojišta i vidi da su oni koji su bili daleko od ratnog poprišta i borbe stekli velika bogatstva, napravili lijepe kuće, ukratko ne manjka im ničega i svega imaju u izobilju, moguće je da mu šejtan kaže: “Eto, ti si se borio i ostao praznih ruku, a gledaj šta su sve drugi postigli! Ti si se borio, ranjavan si ili si postao invalid, a sada te niko ne cijeni i niko na tebe ne obraća pažnju, dok su drugi došli na razne dužnosti i položaje!” Moguće je da ova šejtanska došaptavanja ostvare uticaj na one koji imaju slab iman i da se zbog njih pokaju za svoje učešće u borbi. Također je moguće da i oni koji su se odvažili da stiču vjerska znanja u središtima za vjerska naučavanja budu na domašaju šejtanskog došaptavanja, tako da u sebi pomisle kako su pogriješili, jer dok su se drugi – nakon pohađanja i završavanja fakulteta – zaposlili na pogodnim mjestima i tako stekli prilična bogatstva, oni, tragaoci za znanjem, ni nakon trideset godina učenja nisu u stanju ponijeti kući hljeba! Ovakva šejtanska došaptavanja stalno se dešavaju vjernicima koji su na Ovom svijetu praznih ruku.
Zbog toga ih Poslanik, s.a.v.a., svojim riječima smiruje i tješi: iako ste vi zaostali u sticanju imetka, ipak ste postigli vrijednosti kojih su drugi lišeni i oni će na Sudnjem danu sa uzaludnim kajanjem upirati poglede na vaše položaje.
U nastavku Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“O Ebu Zerre, zaista Ovaj svijet zaokuplja srca i tijela. I zaista će nas Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni pitati za halal blagodati koje nam je dao, pa kako da nas ne pita o blagodatima koje su stečene haramom?”
Nema nikakve sumnje da se na putu sticanja ovosvjetskog imetka mora raditi i dušom i tijelom. Poslovni ljudi ovu činjenicu najbolje shvataju. Čovjekove teškoće nekad su tako brojne da on zbog njih ne može čak ni spavati i neprekidno razmišlja o čeku i mjenici, prodaji i kupovini, o promjeni cijena, o dugovima, porezu i sličnim stvarima. Svakako, onaj ko se zanima za sticanje imetka, mora se namučiti, bilo da želi sticati imetak na dopušteni, bilo na zabranjeni način, jer se imetak ne stiče lahko. Naravno da ovakva osoba ne nalazi ni trenutka slobodnog vremena za ibadet ili razmišljanje. Ona ne nalazi snage da bi razmišljala o Bogu, Sudnjem danu ili da bi se okrenula šapćućem moljenju Bogu.
Onaj koji iz dubine svoga srca voli Ovaj svijet, čak i ibadete čini sredstvom za Ovaj svijet. Od jutra do mraka se ne smiruje da bi nešto zaradio, a ako u noći ustane iz kreveta da bi klanjao noćni namaz, želja mu je povećanje opskrbe i bogatstva. Može li biti niže nastojanje i veća sramota od pojave da čovjek ibadet i spominjanje Boga stavi u službu stomaka i sticanja ovosvjetskog imetka! Ibadet, koji treba biti sredstvo stizanja u Džennet – i još većeg od toga, do Božijeg zadovoljstva, pravi se sredstvom za sticanje više hrane, bolje kuće i skupljeg vozila.
Tome nasuprot, srcu koje je oslobođeno privrženosti Ovome svijetu svejedno je imalo ili nemalo. Za njega nema neke razlike između prašine i čistoga zlata. Bez obzira na okolnost što mi možda i ne poznajemo takve ljude, neupitna je činjenica da takvi pojedinci postoje. Postoje poslovni ljudi za koje nema razlike između vreće smeća i gomile novca i vrijedno im je samo ono što potroše na Božijem putu. Možda čovjek ne može povjerovati dok se u to ne uvjeri, ali ja sam to vidio svojim očima pa vjerujem: Prije četrdesetak godina otišao sam na teheransku pijacu kod nekog trgovca da kupim samovar, pa sam se nakon obavljene kupovine zaputio u Kom. Nesvakidašnje ponašanje tog čovjeka tako me je privuklo da sam sve do večeri ostao kod njega, a on mi je davao savjete, pri čemu su mu suze kvasile bijelu bradu. Upitao me je: “Kako je naslovljena prva knjiga koju učite u školi?” Odgovorio sam: “Šerhu emsile.” Upitao je: “Šta piše na prvoj stranici te knjige?” Odgovorio sam: “Početak znanja je spoznaja Boga Moćnoga.”
Onda on reče: “Naučio si da je početak znanja spoznaja Boga!” On je govorio dok su mu suze tekle potocima. Za to vrijeme su njegovi šegrti prodavali robu, a on je posve nezaokupljen uzimao novac i bacao ga u kasu. Nastupilo je vrijeme podne-namaza. Sa suznim očima je ustao sa svoga mjesta i otišao u mesdžid. Ja sam se poslije namaza i ručka ponovo vratio u njegovu radnju i ostao sam do večeri, slušajući njegove savjete.
Istina je, ako u čovjekovom srcu ne bude ljubavi prema Ovome svijetu, tovari novca za njega nemaju nikakvu vrijednost; njegovo srce je na drugom mjestu. Ukoliko u čovjekovom srcu bude ljubavi prema
Ovome svijetu, njegove su misli na drugom mjestu. I kada klanja, on namazom smjera ka Ovome svijetu. Ukoliko u čovjekovom srcu postoji ljubav prema položaju, čak i kada bi proučavao irfan i bio upoznat s duhovnim putovanjem, njegove misli su nošene nastojanjem da postigne položaje koje drugi nisu postigli, tj. da bude bolji od drugih. Ustvari, on se ne zaokuplja robovanjem Bogu. On je poput hinduskih isposnika, koji vježbanjem, radom i trudom dobiju moć činjenja stvari koje drugi ne uspijevaju činiti.
Osoba odgojena u islamu razmišlja samo o robovanju Bogu i ni o čemu drugom. Islam želi ljude čiji su borba i trud samo radi Boga, čak im i sticanje imetka biva samo radi Boga. Upravo poput Imama Alija, a.s., koji je svojim rukama sadio hurme, pravio plantaže, kopao bunareve, a kada bi počeli rađati plodovi, on bi to uvakufljavao na Božijem putu.
Prema tome, trebamo se truditi da smanjimo privrženost Ovome svijetu. Naravno da obični ljudi, srazmjerno veličini materijalne blagodati kojom raspolažu, postaju privrženiji Ovome svijetu, jer kada se povećavaju blagodati Ovoga svijeta, one se postepeno oslađuju čovjeku i povećava se njegova sklonost prema njima. Zbog ove pojave oni koji se zanimaju za sticanje bogatstva i imetka imaju veliku odgovornost i na Sudnjem danu će biti pitani za svaki djelić imetka i bogatstva koje su stekli, neovisno o okolnosti da li su ga stekli na dopušten ili na zabranjen način.
Za razliku od običnih ljudi, Božiji ugodnici, i u prilikama kada posjeduju mnoštvo blagodati, ne bivaju ni jednu trunku privrženi Ovome svijetu. Njihova srca su na drugom mjestu. Dakako da je ovakvih ljudi veoma malo. Kroz historiju je postojao veoma mali broj ljudi poput Sulejmana, a.s., koji bi se zadovoljavali jedenjem ječmenog hljeba, unatoč mnoštvu blagodati i veličanstvenom kraljevstvu koje je posjedovao. Zbog toga, uzimajući u obzir neobično korisni savjet Poslanika, s.a.v.a., bolje je da čovjek ne teži gomilanju imetka i bogatstva, a da obožavanjem Allaha i robovanjem
Njemu očuva sebe od prljavština Ovoga svijeta, poput Ebu Zerra, kojeg Imam Ali, a.s., opisuje riječima:
“U prošlosti sam imao brata na Božijem putu: malehnost Ovoga svijeta u očima njegovim učinila ga je velikim u očima mojim…”[1]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi , Putvi i staze dobra, sv.1, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, Fondacija Mulla Sadra BiH 2010, str. 199 – 203