Trebamo njegovati kulturu posjedovanja vlastitog stava, mišljenja i uvjerenja, vlastitog pogleda na svijet i život, razvijati svijest o pravu na vjeru, duhovnost i kulturni identitet. Trebamo se – kulturno, inteligentno i demokratski – izboriti da to drugi uvažavaju i poštuju. U protivnom, postat ćemo bezlični i beskorijeni, izgubit ćemo dostojanstvo, ponos i samopoštovanje. Također je potrebno odgajati se tako da uvažvamo i poštujemo drugoga u njegovoj posebnosti i različitosti, u njegovom uvjerenju, osjećanju i mišljenju, u njegovoj religiji, kulturi i pogledu na svijet. Prvo je uvjet drugome, jer nema istinskog uvažavanja i poštivanja drugoga bez svijesti o sebi i vlastitim vrijednostima.
Razvijanje prespektivne dijaloške linije komunikacije
Među nekim zagovornicima dijaloga vlada mišljenje da uspješan dijalog ne može voditi bilo ko. Prema njima, dijalog vode samo subjekti, kolektivni ili pojedinačni, uvjereni u vlastite kvalitete i svjesni vlastitih vrijednosti. Takavi imaju šta ponuditi drugima i, samo oni, mogu primati od drugih, bez opasnosti utapanja i gubitka vlastitog identiteta. Uspješan i produtkivan dijalog nikako ne mnogu voditi prazni, bezlični i beskorijeni, spremni pri svakom susretu s drugim odustati od svega što je njihovo. To je opasnost koja u nejasnim dijaloškim situacijama prijeti slabima i nedovoljno svjesnima, onima koji skoro nikada nemaju jasan cilj dijaloga. Takvi od drugih očekuju da odrede njihove ciljeve.
No, ono što je izvjesno za sve zagovornike dijaloga jeste da se u dijalog ne može zastupati bilo kako. Preduvjet za njegovo vođenje je otvorenost, tolerancija i međusobno uvažavanje, povjerenje i razumijevanje. Bez ovih vrijednosti ne može se voditi dijalog; bez njih on bi izgubio smisao i pretvorio se u ignoranciju, svađu i nesporazume. Lahko se je složiti sa stavom da dijalog nije tek govor, a ni puki razgovor bez svrhe i smisla. Osim govora, u njemu razmjenjujemo i naše misli, uvjerenja, poglede, osjećanja i iskustva. U dijalogu se, prije svega, događa susret osoba koje komuniciraju da bi se bolje upoznale, međusobno približile i razumjele u svojim posebnostima i sličnostima, različitostima i istostima. On je potraga za načinom da se bude s drugim i uvaži drugačije, kako bi se dosezao neki zajednički viši cilj. Zato se dijalog, koji jeste razgovor, nastavlja u dogovoru i ostvaruje u ispravnom i svrsishodnom djelovanju. A to je jedan od njegovih temeljnih ciljeva.
|
Evropsko vijeće za fetve „preporučuje svim muslimanima, posebno onim koji žive u zapadnoevropskim zemljama, da se čvrsto drže Allahovog užeta, principa bratstva, tolerancije, umjerenosti, saradnje u dobročinstvu, bogobojaznosti, dijaloga i demokratskih metoda u tretiranju spornih pitanja, te da budu daleko od svakog vida ekstremizma i fanatizma. Jer ekstremizam i fanatizam oblikuje negativnu sliku o islamu i njegovim sljedbenicima, čime se nanosi velika šteta muslimanima, naročito njihovim manjinama. Takvo ponašanje potiču neprijatelji islama, a prakticiraju neuki i nesvjesni među muslimanima, što služi pomračenju prave slike islama, zastrašivanju njegovih sljedbenika i izazivanju neprijateljstva prema njemu.“ (Preporuke, „Evropsko vijeće za fetve“, Dablin, Republika Irska) |
Izvor: Nusret Isanović, Džemaludin Latić, Vjeronauka 1 za srednje škole, El-Kalem, Sarajevo, 2009, str. 200-201.