Autor: hfz. Ibrahim Riđanović
Vratimo se mislima u davnu prošlost, u ono doba kada je Božiji poslanik Muhammed, a.s., u društvu sa hazreti Ebu Bekrom napustio Mekku da bi se naselio u Medinu, tada zvanu Jesrib. To je bilo 16. septembra 622. godine po Isau, a.s. Putovali su punih osam dana i u Medinu stigli 24. septembra.
Kasnije, nakon 17 godina, drugi halifa Omer, r.a., odredio je da ovaj hidžret, ova seoba Božijeg Poslanika, kao i ostalih muslimana, bude službeni i početni datum naše ere.
Od tada pa do danas prošlo je 1398 godina i evo smo, sa hajrom i srećom, ušli u novu 1399. hidžretsku godinu, koja je zajedno sa idućom 1400, proglašena u islamskom svijetu za jubilarnu godinu.
Neka nam ova Pejgamberova seoba – hidžret, leži na srcu i neka u nama živi uspomena na taj veliki događaj, koji je, uistinu, promijenio tok historije.
Isto tako, neka nam je na srcu i pred očima odlučna i utješna izreka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., koju je izrekao u pećini brda Sevr, gdje je bio prisiljen skloniti se zajedno sa svojim saputnikom Ebu Bekrom, jer su neprijetelji, mušrici iz Mekke, išli u potjeru za njim.
Hazreti Ebu Bekr se bio uznemirio, ne radi sebe, već radi Božijeg Poslanika. Opazivši to, Pejgamber mu uputi ove odlučne i utješne kur'anske riječi: La tahzen, innallahe me'ana! – Ne žalosti se (Ebu Bekre), zaista je Allah uz nas![1]
U tome smislu, Kur'an časni, svima nama, muslimanima svih generacija, sadašnjih i budućih, upućuje takve odlučne i utješne riječi, koje glase: Ve la tehinu, ve la tahzenu, ve entumul-a'levne, in kuntum mu'minin. – Ne pokazujte slabosti, ne gubite hrabrost i ne žalostite se! Vi ćete pobijediti, ako ste vjernici.[2]
Drugim riječima: Vi ćete biti snažna zajednica, u svakom pogledu, ako budete vjernici, u pravom smislu riječi.
Biti vjernik, u pravom smislu riječi, znači: imati tvrdo i nepokolebljivo vjerovanje u sve islamske istine, i svojim pozitivnim radom i dobrim djelima manifestovati svoje vjerovanje. Takvo vjerovanje jača naš duh i razvija jaku volju, kojom obuzdavamo naše strasti.
Takvo vjerovanje „opredjeljuje vjernika i usmjerava ga na određeni životni put, Božiji put, za koji je vjernik spreman, u cilju postizanja sreće na oba svijeta, da podnese i određene žrtve. Takav istinski vjernik neće žaliti truda i napora, moralnog i materijalnog, da ostvari ciljeve kojima stremi, jer to ostvarenje proizilazi iz vjerničke slobode i ponosa duše, koja, kada je usavršena, Bogu odana, spremna je da čini i nadčovječanska djela, samo da bi usrećila sebe i druge ljude.“[3]
Da bi vjernik bio istinski vjernik, treba od sebe prethodno odstraniti sve negative koje nam je islam zabranio. Svi mi, manje-više, znamo te negative – velike grijehe, koje je islam zabranio i strogo osudio.
Primjera radi navešćemo neke od njih. Biti smutljiv (mufsid), lagati, psovati (osobito islamske svetinje), drugome štetu nanositi, prostituisati se, krasti, alkoholna pića piti, kockati itd.
Islam nas uči da cijenimo čovjeka – vjernika, koji se kloni tih grijeha. Veliko je junaštvo odreći se tih negativa i krenuti pravim islamskim putem. Takav junak zaista zaslužuje da ga cijenimo i poštujemo.
I Kur'an Časni takvom muslimanu obećaje veliku nagradu. U suri En-Nisa, u 31. ajetu, Kur'an kaže: In tedžtenibu kebaire ma tunhevne anhu, nukeffir ankum sejjiatikum ve nudhilkum mudahlen kerimen. – Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto.
A i naše dužnosti su mnogobrojne. Uglavnom se mogu svesti na tri grane: dužnosti prema Allahu, dž.š., dužnosti prema sebi i dužnosti prema drugima. Svrha je svih ovih dužnosti da nas odgoje da budemo ljudi u pravom smislu riječi, da osjećamo jedni za druge i da ublažavamo nevolje drugih. To je smisao islamskog odgoja.
Lijepo nam kaže Muhammed, a.s., u hadisu: La ju'minu ehadukum hatta juhibbu li ehihi ma juhibbu li nefsihi. – Nijedan od vas neće biti pravi vjernik, dok ne bude želio svome bratu ono što sam sebi želi.
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, god. I, br. 3, Sarajevo, februar 1979/rebiul-evvel 1399, str. 12.