Spomen na Imama Ahmeda Hanbela, Allah mu se smilovao
Spomen na Imama Ahmeda Hanbela, Allah mu se smilovao

Spomen na Imama Ahmeda Hanbela, Allah mu se smilovao


Imam po Istini Ahmed Hanbel[1], Imam vjere i sunneta, predvodnik mezheba i naroda, svemir znanja i djelovanja, onaj koga su ljudi njegovog doba slijedili, bogobojazni gospodar, prvi i posljednji sunija, Allah mu se smilovao. Bijaše šejh sunija i prvak vjere. Po znanju hadisa niko nije ispred njega. Po svojoj skrušenosti, bogobojaznosti i plemenitosti uživao je visok stupanj. On je onaj čija bi dova bivala uslišana. Sve sljedbe cijene ga kao krajnje pobožnog i poštenog. Čist je i izuzet od svih sumnjičenja koja iznose. Štaviše, jednom je njegov sin govorio o značenju hadisa: „Bog je Svojom rukom zamijesio Ademovu glinu“, pa, tumačeći hadis, pomoli ruku iz rukava, a Ahmed mu reče:“ Ne maši svojom rukom kad govoriš o Božijoj ruci.“

Prenosi se da se neki mladić brinuo o bolesnoj majci. Ona mu reče: „Sinko moj, ako želiš moje zadovoljstvo, otiđi Imamu Ahmedu i zamoli ga da prouči dovu za mene. Možda Bog učini da ozdravim, jer ova mi je bolest dodijala srcu.“ Mladić ode Ahmedovoj kući i zovnu ga. „Ko je?“, upita Ahmed. „Čovjek u potrebi“, odgovori mladić i ispriča o čemu se radi, te zamoli šejha da prouči dovu za njegovu majku. „Zašto ja, i sam to možeš“, reče šejh, ali ipak obavi gusul i stade na namaz. Šejhov sluga reče mladiću: „Imam će učiniti ono što si tražio od njega. Idi sad kući.“ Mladić se vrati kući i zateče majku, voljom Istinitog, potpuno zdravu.

Imam je na obali rijeke uzimao abdest, a uzvodno od njeg abdest je uzimao neki čovjek iz grada. Vidjevši Imama, čovjek, u znak poštovanja, siđe nizvodno. Kad taj čovjek umrije, neki njegov poznanik ga usni i upita: „Kako je Bog postupio prema tebi?“ Ovaj odgovori: „Smilovao mi se zarad toga što sam uzimajući abdest ukazao poštovanje Imamu.“

Njegove riječi i dijela bijahu izvanredni. Kad bi ga nešto pitali, odgovorio bi ukoliko bi se radilo o pitanju u vezi praktičnih propisa, a ako bi se radilo o pitanju u vezi duhovnih stana, uputio bi pitaoca Biršu Hafiju. Govorio je: „Molio sam Boga da mi otvori vrata straha od Njega, dok ne dođoh u stanje da mi se činilo kako ću poludjeti od straha.“ I rekao je upitah: „Bože, kako se približiti Tebi?“, pa mi odgovori: „Riječju mojom, Kur'anom!“

„Šta je iskrenost?“, pitali su ga, pa odgovori: „Očistiti se od loših djela“. „Šta je tevekkul?“, pitali su, pa reče: „Vjerovati da je opskrba od Boga.“ „Šta je zadovoljstvo Bogom?“, upitaše, a on kaza: „Povjeriti svoje poslove Bogu.“ „Šta je ljubav?“, pitali su, pa reče: „To pitajte Bišra, jer, dok je on živ, neću odgovoriti na takva pitanja.“ „Šta je odricanje?“, upitaše, pa odgovori: „Tri su vrste odricanja. Prvo je odbaciti haram, i to je odricanje puka. Drugo je odbaciti višak halala, i to je odricanje duhovne elite. Treće je odbaciti sve što ti odvlači pažnju od Boga, i to je odricanje arifa.“

Kad bijaše na samrti, a umro je od rana, čime je zaslužio stupanja šehida, Ahmed reče: „Ne još!“ „Šta to govoriš, oče?“, upita ga njegov sin, pa Ahmed kaza: „Među onima koji su se okupili oko mog uzglavlja ugledah Iblisa. Stajao je ovdje potišten, pa mi reče: ‘O Ahmede, spasio si dušu od mene,’ ‘Ne još’, odgovorih,'opasnost postoji do posljednjeg daha.’

Na Ahmedovoj dženazi iskupiše se jata ptica, a četrdestdvije hiljade ljudi, vatropoklonika, židova i kršćana, primiše islam, svi, tužni i uplakani, izgovoriše la ilahe illallah. Jednom šejhu rekoše: „Ne zna se je li Ahmed bio veći za života ili u smrti!“, a on kaza: „Bog je uslišao dvije njegove dove. Molio je Boga da uvede u islam one koji nisu u njemu i da sačuva u vjeri one koji su muslimani. Jednoj dovi, onoj da muslimani budu sačuvani u vjeri, udovoljeno mu je još za žiota, a drugoj je udovoljeno po smrti, pa ljudi prihvatiše islam.[2]

 

 

IZVOR: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya),                         AL-HODA, International Publishers& Distributers, Sarajevo, 2004.

 

[1] Utemeljitelj hanbelijske pravne škole.

[2] [2] Attar, F.M., 2004., srt. 201-205.