Imam po Istini Ahmed Hanbel[1], Imam vjere i sunneta, predvodnik mezheba i naroda, svemir znanja i djelovanja, onaj koga su ljudi njegovog doba slijedili, bogobojazni gospodar, prvi i posljednji sunija, Allah mu se smilovao. Bijaše šejh sunija i prvak vjere. Po znanju hadisa niko nije ispred njega. Po svojoj skrušenosti, bogobojaznosti i plemenitosti uživao je visok stupanj. On je onaj čija bi dova bivala uslišana. Sve sljedbe cijene ga kao krajnje pobožnog i poštenog. Čist je i izuzet od svih sumnjičenja koja iznose. Štaviše, jednom je njegov sin govorio o značenju hadisa: „Bog je Svojom rukom zamijesio Ademovu glinu“, pa, tumačeći hadis, pomoli ruku iz rukava, a Ahmed mu reče:“ Ne maši svojom rukom kad govoriš o Božijoj ruci.“
Prenosi se da se neki mladić brinuo o bolesnoj majci. Ona mu reče: „Sinko moj, ako želiš moje zadovoljstvo, otiđi Imamu Ahmedu i zamoli ga da prouči dovu za mene. Možda Bog učini da ozdravim, jer ova mi je bolest dodijala srcu.“ Mladić ode Ahmedovoj kući i zovnu ga. „Ko je?“, upita Ahmed. „Čovjek u potrebi“, odgovori mladić i ispriča o čemu se radi, te zamoli šejha da prouči dovu za njegovu majku. „Zašto ja, i sam to možeš“, reče šejh, ali ipak obavi gusul i stade na namaz. Šejhov sluga reče mladiću: „Imam će učiniti ono što si tražio od njega. Idi sad kući.“ Mladić se vrati kući i zateče majku, voljom Istinitog, potpuno zdravu.
Imam je na obali rijeke uzimao abdest, a uzvodno od njeg abdest je uzimao neki čovjek iz grada. Vidjevši Imama, čovjek, u znak poštovanja, siđe nizvodno. Kad taj čovjek umrije, neki njegov poznanik ga usni i upita: „Kako je Bog postupio prema tebi?“ Ovaj odgovori: „Smilovao mi se zarad toga što sam uzimajući abdest ukazao poštovanje Imamu.“
Njegove riječi i dijela bijahu izvanredni. Kad bi ga nešto pitali, odgovorio bi ukoliko bi se radilo o pitanju u vezi praktičnih propisa, a ako bi se radilo o pitanju u vezi duhovnih stana, uputio bi pitaoca Biršu Hafiju. Govorio je: „Molio sam Boga da mi otvori vrata straha od Njega, dok ne dođoh u stanje da mi se činilo kako ću poludjeti od straha.“ I rekao je upitah: „Bože, kako se približiti Tebi?“, pa mi odgovori: „Riječju mojom, Kur'anom!“
„Šta je iskrenost?“, pitali su ga, pa odgovori: „Očistiti se od loših djela“. „Šta je tevekkul?“, pitali su, pa reče: „Vjerovati da je opskrba od Boga.“ „Šta je zadovoljstvo Bogom?“, upitaše, a on kaza: „Povjeriti svoje poslove Bogu.“ „Šta je ljubav?“, pitali su, pa reče: „To pitajte Bišra, jer, dok je on živ, neću odgovoriti na takva pitanja.“ „Šta je odricanje?“, upitaše, pa odgovori: „Tri su vrste odricanja. Prvo je odbaciti haram, i to je odricanje puka. Drugo je odbaciti višak halala, i to je odricanje duhovne elite. Treće je odbaciti sve što ti odvlači pažnju od Boga, i to je odricanje arifa.“
Kad bijaše na samrti, a umro je od rana, čime je zaslužio stupanja šehida, Ahmed reče: „Ne još!“ „Šta to govoriš, oče?“, upita ga njegov sin, pa Ahmed kaza: „Među onima koji su se okupili oko mog uzglavlja ugledah Iblisa. Stajao je ovdje potišten, pa mi reče: ‘O Ahmede, spasio si dušu od mene,’ ‘Ne još’, odgovorih,'opasnost postoji do posljednjeg daha.’
Na Ahmedovoj dženazi iskupiše se jata ptica, a četrdestdvije hiljade ljudi, vatropoklonika, židova i kršćana, primiše islam, svi, tužni i uplakani, izgovoriše la ilahe illallah. Jednom šejhu rekoše: „Ne zna se je li Ahmed bio veći za života ili u smrti!“, a on kaza: „Bog je uslišao dvije njegove dove. Molio je Boga da uvede u islam one koji nisu u njemu i da sačuva u vjeri one koji su muslimani. Jednoj dovi, onoj da muslimani budu sačuvani u vjeri, udovoljeno mu je još za žiota, a drugoj je udovoljeno po smrti, pa ljudi prihvatiše islam.[2]
IZVOR: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya), AL-HODA, International Publishers& Distributers, Sarajevo, 2004.