Imam svijeta Ebu Hanifa Kufi[1], svjetiljka šerijata i naroda, svjetlo vjere i vlasti, dragulj smisla i finesa, sufijski znalac i arif, Allah mu se smilovao. Ko bi mogao opisati ovog hvaljenog na svim jezicima i među svim narodima? Njegova skrušenost, odreknutost od svijeta, duhovno pregnuće i spoznaja ne imadoše granice. Po znanju o šerijatu i tarikatu bijaše bez premca, a isto se može reći i za njegovu osvještenost, ponašanje i promućurnost. Njegovo duhovno viteštvo bijaše začuđujeće. Bio je plemić svijeta i milosrdnik svog vremena. Odlikovao se znanjem i vrlinom. Dosegao je najviše stupnjeve i najvisočije položaje.
Enes prenosi da je Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj, rekao: Bit će u mom ummetu čovjek po imenu Numan ibn Sabit, i on će biti svjetiljka mog ummeta“.
Svojstva Ebu Hanife spomenuta su u Tevratu, a Ebu Jusuf kaže: „Devetnaest godina bio sam kod njega. Za tih devetnaest godina uvijek je sabahski namaz mogao obaviti s abdestom koji je uzeo za jaciju“. Malik Enes kaže: „Ebu Hanifa je bio takav da ako si pred njim rekao da je ovaj zid bijel, morao si iznijeti dokaz da je tako“. Veliki imam Šafi rekao je: „Sva ulema svijeta djeca su Ebu Hanifina“.
Ali ibn Ebi Talib, mir neka je na nj, rekao je: „Čuo sam Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, da kaže: „Blago onom ko mene vidi ili vidi onog ko je mene gledao“, a Ebu Hanifa je sreo nekoliko ashaba: Abdullaha Zubejda, Enesa ibn Malika, Džabira ibn Abdullaha, Abdullaha ibn Ebu Avfa, Vasileta ibn Asqaa i Aišu bint Udžred, Allah svima njima bio zadovoljan. Dakle, obuhvaćen je spomenutim hadisom. Kad je posjetio kabur prvaka poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, i rekao: „Esselamu Alejkum, o Prvače poslanika!“, odgovoreno mu je: „Ve alejkumus-selam, o Imame muslimana!“
Uvijek je bio krajnje povučen. Prenosi se da se uvijek istinski držao pravog smjera, klonio se svijeta i oblačio suknenu odjeću. Jedne noći usni kako sakuplja Poslanikove, blagoslov o mir neka je na nj, kosti i slaže ih. Probudi se zbunjen takvim snom i zatraži od jednog Ibn Sirinog učenika da mu ga protumači. Ovaj mu reče: „Ti ćeš svojim znanjem o Poslaniku i čuvanjem njegovog sunneta doseći visok stupanj, bit ćeš njegov čuvar i odvajati ispravno od krivog“. Drugi put Ebu Hanifa usni Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, pa mu Poslanik reče: „O Ebu Hanifa, rođen si zato da ukažeš na moj sunnet, pa nemoj bježati od ljudi“.
Prolazeći ulicom, Ebu Hanifa vidje nekog dječaka kako se igra u blatu: „Pazi da ne padneš!“, reče Ebu Hanifa, a dječak odgovori: „Ako padnem, ništa strašno. Ta dići ću se. Ali ti pazi da ti se noge ne okliznu, jer tad će pasti svi muslimani koji te slijede, a teško da bi se onda svi mogli dići“. Ebu Hanifu zaprepasti djetetova oštroumnost, zaplaka, pa reče svojim drugovima: „Pazite, ako u vezi s nekim pitanjem naiđete na dokaze bolje od mojih, tad ne slijedite ono što sam ja rekao i ne oponašajte me“. Ove riječi su dokaz njegovog krajnjeg poštenja. Zato su Ebu Jusuf i Muhammed donijeli neke presude drugačije od njegovih.
Ebu Hanifa je prolazio bazarom, pa mu malo blata poprska odjeću. On odmah siđe do Tigrisa i stade prati blato s odjeće. Neko mu reče. „Ti dopuštaš da na odjeći bude i malo nedžaseta, pa zašto sad toliko spiraš obično blato sa svoje?“ „Tačno“, odgovori Ebu Hanifa, „ali fetva je jedno, a taqva drugo!“
Jahja Muaz Razi kaže: „Usnih Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, pa ga upitah:“Gdje da te tražim?“, a on reče: “U nauku Ebu Hanife.“
Brojne su njegove vrline i mnogo je pohvala na njegov račun izrečeno, a mi ćemo ovim završiti.[2]
IZVOR: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya), AL-HODA, International Publishers& Distributers, Sarajevo, 2004.
Feriduddin Muhammed Attar nedvojbeno spada među najznačajnije pjesnike klasične perzijske sufijske poezije. Među imenima draguljara riječi poput Hafiza Širazija, Sa'dija, Dželaluddina Rumija, Senaija Džamija i ostalih, nezaobilazno je spomenuti i Attara kao jednog od glavnih neimara zgrade perzijske književnosti, književnosti koja je svojom neprolaznom vrijednošću podjednako uticala i na Istok i na Zapad. Kao godina njegovog rođenja najčešće se uzima 512. ili 513. hidžretska godina, a ubijen je 618. h.g. Prilikom zloglasnog upada Mongola u njegov rodni grad. Autor je više djela, prema nekima čak 114, a pored ove knjige na bosanski jezik su prevedene još i: Govor ptica (Mantiq at-Tajr) i Knjiga savjeta (Pend-nama). Spomenica dobrih (Tadhkirat al-Awliya) jedino je Attarovo prozno djelo i predstavlja ustvari zbornik životopisa najznamenitijih sufija iz prvih pet stoljeća islama. U njemu je Attar sabrao životopise 97 prvaka islamske duhovnosti, ličnosti koje među sufijama uživaju status evlija ili dobrih, kako je to uobičajeno u jezičkoj praksi bosanskih muslimana. Ustvari, primjerenije bi bilo kazati da se ovdje radi o svojevrsnoj duhovnoj hagiografiji koja ne poklanja previše prostora biografskim činjenicama iz života dobrih Božijih robova, tek ovlaš i često nehronološki ih se dotičući, već prevashodno nastoji predstaviti kazivanja evlija i događaje koji su bili od značaja po njihovo duhovno usavršenje ili kroz koje se ogleda njihov uzvišeni duhovni stupanj.