Srednji put
Srednji put

Srednji put


Nije li pretjerivanje i rasipništvo zabranjeno i pokuđeno na svakom polju i u svako vrijeme?

Emīrul-mu'minīne, ‘Ali bin ebī Ṭālib, mir neka je s njim, u odgovoru na ovo pitanje kaže:

اَلْإِسْرَافُ مَذْمُومٌ فِي کلِّ شَيْءٍ إِلَّا فِي أَفْعَالِ الْبِرِّ.

Pretjerivanje je pokuđeno u svim stvarima osim u činjenju dobrih djela.[1]

Ovdje se nameće jedno drugo pitanje, a to je da li se obaveza poštovanja principa umjerenosti isključuje u slučaju kada se čine dobra djela i da li tada možemo dijeliti i trošiti bez ikakvih ograničenja i uslovljavanja? Drugim riječima, da li smo obavezni poštovati princip umjerenosti i u stvarima kao što su to: ‘ibādet, zatim požrtvovanost i dobročinstvo na Allāhovom, dželle še'nuhu, putu i da li nas islām u svakom pogledu oslobađa poštovanja principa umjerenosti i srednjeg puta? U odgovoru na ovo pitanje potrebno je razlikovati nekoliko stvari. Kada je riječ o ‘ibādetu, moguće je dati sljedeći odgovor:

Prema mišljenju islāma ni u kojem smislu nije dozvoljeno da mi svojim pretjeranim činjenjem ‘ibādeta, u njegovom užem smislu (tj. namazom, postom i sl.), poremetimo svoj i tuđi sistem života. U skladu sa ovim pogledom, za ‘ibādet u užem smislu riječi, kao što je to namaz, predviđeno je i preporučeno poštovanje granica umjerenosti i pretjerivanje u njemu je nepristojno i pokuđeno.

– Međutim, moguće je ‘ibādet predstaviti i na takav način da kažemo da pretjerivanje u ‘ibādetu jača i usavršava ljudsku dušu i dovodi do njenog duhovnog uzdizanja, i ne uzrokuje njeno uništenje. U svakom smislu, ‘ibādet je sistem koji obuhvata iskren i ispran nijjet izvršioca i lijep je i pohvalan čin. Drugim riječima, ‘ibādet predstavlja svaki hajirli posao koji se čini sa uzvišenim šerī‘atskim motivom (npr. želje za ulaskom u džennet, spas od džehennemske vatre; i na višim deredžama, želja za sticanjem Allāhovog zadovoljstva). U ovom slučaju, svako dobro djelo, koje se čini sa ovim motivom, ubraja se u ‘ibādet i uzrokuje sreću i usavršavanje duše, pa samim tim se ne može tretirati kao šteta za pojedinca i društvo.

Po pitanju slučajeva kao što su to požrtvovanost, dijeljenje imetka i dobročinstvo potrebno je reći da je u ovim slučajevima prelazak preko granice umjerenosti pokuđen i zabranjen. U Kur'āni-Kerīmu stoji:

وَ الَّذِينَ إِذَا أَنْفَقُوا لَمْ يُسْرِفُوا وَ لَمْ يَقْتُرُوا وَ كَانَ بَيْنَ ذلک قَوَامًا

I oni koji, kad troše, ne rasipaju niti škrtare, i budu između ta (dva) stava.  (Kur'an, El-Furqān:67)

Spomenuti ājet s jedne strane zabranjuje rasipništvo i pretjerivanje u darežljivosti i dobročinstvu, dok s druge strane isto tako zabranjuje i škrtost i pretjerivanje. To znači, da smo mi obavezani poštovati principe umjerenosti u darežljivosti i udeljivanju, kako bismo na takav način izbjegli stvaranje problema za sebe i za svoju porodicu. Nema suprotnosti i protivrječnosti između umjerenosti i principa srednjeg puta. Velikodušnost i dobročinstvo su poželjni i pohvalni, ukoliko su u okvirima umjerenosti i ukoliko ne vode siromaštvu.

 

Iz knjige: Ali Karijiman, Umjerenost u islamu, Biblioteka islamski nauk, Mostar, 2012.

Prijevod: Nihad Čamdžić

[1] ‘Abdul-Wāḥid bin Muḥammed El-Āmidijj, Ġurerul-ikemi we durerul-kelāmi, str. 253., drugo poglavlje, „Nepravilnosti u poslovima ekonomije”.